Freitag, 15. Februar 2008

Ljubav i anima mundi, duša svijeta


Sinestezija: starogrčki, (syn) ujedinjene + (aesthesis) osjeti, "Sjedinjenje osjeta"
Sinestezija je sposobnost djelovanja mozga, da posredstvom univerzuma misaono- osjetilno osjećajnog, ponekih umova, osposobljava jedno nepodraženo osjetilo da primi podražaj upućen drugom. Sinestetičari su u stanju npr. pri slušanju glazbe vidjeti boje u različitim nijansama, gledajući boje doživljavati neku melodiju u svim njenim tonovima, čitajući mirisati napisane rečenice ili kušati izgovorene riječi. Iako je sinestezija, kao stanje duha, poznata stoljećima, tek se u zadnje vrijeme pokušava i znanstveno protumačiti.
Sinestezija je poznata i u književnosti, kao stilska figura koja objedinjuje riječi koje izražavaju različite osjetilne doživljaje.
Antun Gustav Matoš je u pripovijetki 'Samotna noć' sinesteziju ovako predstavio:
"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!'"

Zanesena pročitanim poželjeh postati sinestetičar i osjetiti sve čari tog Bogom danom svojstva. Uđoh misaono u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi u moj metasvijet. Metasvijet je moja svijesna spoznaja, most koji spaja univerzum moga utjelovljenog uma s velikim širokim svijetom oko mene. Za sada još uvijek čujem tonove iz, za mene dobro poznatog, makrosvijeta i tek naslućujem tonove mikrosvijeta. U vječnom sukobu i pokušavanju dokazivanja koji od tih svjetova stvarniji, osjećam kako oni uistinu žude za sjedinjenjem. Moj makrosvijet, moje tijelo, svojom težinom i svojom trodimenzionalnosti slijedi zakone gravitacije i zaobljuje prostor u kojem se nalazi. Sjetih se Tina i njegove pjesme,

Himna mom tijelu!
O tijelo moje!
U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu,
moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito,
virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači:
Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja:
ljudsko sjeme po kojem porod
i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca;
sav život, pun i prosti.
Svijesna toga ja želim tijelu omogućiti samostalnost, učim ga mislima, osjetima, osjećajima. Moj ujtelovljeni um, moj mali univerzum slijedi svoje zakone i iznenađuje me uvijek novim oslobađanjem uvijek veče količine neke nove, još nepoznate energije. Moje misaono ja to sve spoznaje, ali još uvijek nije uspilo otkriti izvor iz kojeg izrasta Tinovo i moje mojstvo. Ulaskom u metasvijet sve postaje jednostavnije. Tu se spajaju znanje i vjerovanje u Einsteinov san.
Moja osjetila se sjedinjuju i odjednom mi se pričinja da vidim treperenje mojih najsitnijih struna, znanosti još nedokazanih, čestica mojih atoma. Teoretski one postoje i ja zamišljam da su to strune iz kojih je satkano sve poznato i još nepoznato. Vidim ih kako se odvijaju i slične nitima paukove mreže, lepršaju pred mojim unutarnim očima. Kada se u svom titranju zavijaju strune me potsjećaju na zavijutke malenih mašnica koje sam kao djevojčica nosila u kosi.
Trepereći one, slično strunama violine, stvaraju akorde koji svojim izmjeničnim djelovanjem postaju harmonična simfonija univerzuma moga uma. Ulazim u čudesan svijet mog istinskog postojanja i čujem titraje, vidim tonove, mirišem simfoniju mog sna, kušam moje misli. Nevidljiva ruka violiniste napinje i opušta strune nevidljive violine, a roj malih struna univerzuma se umnožava i širi. Duša materije postaje za mene vidljiva, čujna, mirisna i ukusna.



U mom virtualnom svijetu promatram sliku o nastajanju svijeta i mene u njemu i vidim kako iz titrajućih struna iskaču čestice i kako se sjedinjuju u atome. Doživljavam uistinu rat različitih sila. Atomi pucaju, spajaju se u molekule, strune trepereći stvaraju nove drugačije čestice, a tonovi simfonije njihovog nastajanja postaju prepoznatljivi u tonovima boja koje se razlijevaju pred mojim očima. To je moje unutarnje svjetlo kojim vidim i osjećam sebe i svijet u kojem živim. Slika o nastajanju svijeta oživi u mom sjećanju mojim bojama.
Ponovo vidjeh dvije ruke u dodiru, vidjeh pokret očima sna. Slikar je slikom predstavio svoj unutarnji doživljaj, prenio na nju svoju energiju i ograničio taj trenutak u perspektivu svoje spoznaje. No ja sada vidim puno više od onoga što sam vidjela kada sam sliku promatrala u Sistinskoj kapeli. Moje oči razbijaju okvire i ruše granice u kojima je slika nastala. Moje boje daju slici beskonačnost prostora i vječnost vremena.



Detalj sa slike, dodir vrhova prstiju, postaje beskonačan nezaustavljiv pokret iz kojeg, slično svjetlosti ističe život. U daljini iza dodira, vidim veliki prasak i spoznajem vrijeme.
13 milijardi godina skupljenih u ovaj jedan jedini trenutak moje svjesne spoznaje. Sunce mi svojim sjajem najavi da će proći još jedna i po milijarda godina dok se ova energija ne pretvori u život, a onda sljedećih 2 milijarde i tristotisuća godina dok čovjek ne zauzme svoje mjesto u univerzumu.
Smjestivši se na jednoj maloj planeti na granici jedne od bezbrojnih galaksija u beskonačnosti i vječnosti prostorvremena, čovjek još nije otkrio istinu početka.
"Ignoramus et ignorabimus" začuh krik s oltara.
"Mi još neznamo i možda nikada nećemo saznati od čega smo sazdani i što je naša životna energija." sjetih se pročitanog
Jedna od zadnjih zagonetki univerzuma još uvijek nije riješena. Moj misaoni svijet mi još jednom potvrđuje moje neznanje.
"Moja spoznaja izrasta iz tonova struna i stvarajući moju svijest postaje moja svijesna spoznaja, moje svojstvo, mojstvo." pomislih
"Ali to još uvijek ne objašnjava zagonetku što je uistinu život, ne dokazuje što se dogodlio prije 2 milijarde i petsto tisuća godina?" začuh glas mojih osjećaja.
Pogledah još jednom sliku. Možda je uistinu dodir dviju ruka stvorio ovaj svijet. Možda je čovjek uistinu 2 milijarde i trista tisuća godina živio u raju i možda je onda sve bila samo ljubav.

Ah Prevert i njegova Ljubav koju sinestezijom zvukova, mirisa i dodira živim punim osjećajem.

Ta ljubav
lijepa kao dani
ružna kao vrijeme...

Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage. Ljubav postaje ljubićasti beskraj u u kojem kao zvijezde blješte riječi.
Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje
Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.

glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi


Vidim ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećam toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja.

Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći i vičem......


U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada mojim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće. Pružam ruku i čujem dodir, simfoniju srca vidim dodiru prstiju, mirišem ljepotu uzbuđenja koje se kao okus čokolade spušta miz grlo.
Ta ljubav
tako stvarna
Ta ljubav
tako divna.................


Ljubav postaje pokret u kojem se zrcale moje najintimnije misli.U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta ja prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim.

Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
Ljubav- progonjena,
ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili,
ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........


Ali ja osjećam ljubav kao muziku, kao tonove simfonije univerzuma, vidim je u nijansama boja moga sna o njoj. U tom stanju punom ljepote prepoznajem strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznajem trenutak u kojem trajem.

Mi zaljubljeni
imamo samo tebe..................


Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osmišljavam pokret i njime pričam bajke. Tu me zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom, ja čujem sreću i kušam ljubav i spoznajem Ljubav je doista duša materije.

Keine Kommentare: