Mittwoch, 27. Februar 2008

Razgovarajmo o ljubavi

Umrli bi da se nismo susreli...



Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom...  Pomilovao me noćni lutalica i odveo na obale oceana sna.  Sanjala sam osamnaest crvenih ruža,  miris mladosti i budućnost u celofanu.  Nestale su granice među svjetovima, daljina je postala blizina. Savršenstvo kruga, peta dimenzija postojanja, uranjam u dimenziju ljubavi.  Na pučini odsjaj mjesečine i tvoje lice...  i tvoja pjesma ... pozija suza... Tu si iako te nema... Ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblike...   nestaje privid neostvarenog sna...  blješte oi dječaka boje snova...  sjećam se početka, susreta i prvog poljupca... zlaćana spirala titra među srcima...budi me poezija kiše...  u vazi buket uvelih crvenih ruža prisjeća na vrijeme kojeg nije ni bilo...
Umrli bi da se nsimo susreli...
 
 


Ljubav je osnova na kojoj se stvara istinska ljudska zajednica. Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli? Mislim da ništa više nije potrebno, znati ljubiti znači ostvariti savršenstvo duha, osmisliti svoje postojanje u univerzumu, osjećati i osmisliti sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine.

Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, obilježje našega karaktera.

"Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." W Shakespeare
Julija je slijedeći osjećaj koji se u njoj rađao rekla Romeu: "Tek tvoje ime je moj dušmanin, ti si ti i bez tvog imena. "Montecci" nije ruka niti noga ni lice ni trup niti nešto drugo što te čini muškarcem. Nazvat ću te LJUBAV, jer ljubav osjećam u sebi, a ruža bi mirisala i da smo je nazvali drugim imenom." Romeo joj odgovara: "Držim te za riječ, Ljubavi me svojom nazovi, neka budem iznova kršten naikd više neću biti Romeo." Julija pita, "tko si ti koji pod plaštem noći u moje snove prodireš?" Romeo odgovara: "Po imenu ti neznam reći tko sam i meni samom je to ime mrsko, jer dušmansko je tebi..............." I uopće nije važno kako ćemo ga nazvati, taj najvredniji osjećaj koji od samog rođenja nosimo u sebi.
"Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikada nisi volio." T. Tasso
"Znajte da u svemiru nema veće snage od ljubavi, da nijedan čin nije važniji od iskazivanja ljubavi. Agape je nesebična ljubav koja daje, a za uzvrat ne očekuje ništa. Riječ je o ljubavi koja raste što je više dajete."
"Darovi ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, ljubaznosti, dobrote, vjernosti, blagosti i samonadzora darovi su poniznog i iskrenog pojedinca i dopiru izravno iz srca." Sir John Marks Templeton dioničar, biznismen i filantrop.

Neki su se usudili ljubav djeliti na "vrste":

• Eros – krivo protumačena strasna, fizička ljubav bazirana na fizičkom izgledu;
• Ludus – ljubav se shvaća kao igra te je zabavna;
• Storge – nježna ljubav koja se sporo razvija bazirajući se na sličnosti;
• Pragma – pragmatična ljubav;
• Manija – visoko emocionalna, nestabilna ljubav, stereotip romantične ljubavi;
• Agape – nesebična, altruistična, duhovna ljubav.

Robert J. Sternberg, američki psiholog i profesor na univerzitetu u Bostonu je razvio teoriju po kojoj ljubav ima tri temeljne komponente:
  • Bliskost - sviđanje, prijateljstvo, povezanost među partnerima; da bi se bliskost razvila potrebno je obostrano poštovanje i povjerenje.
  • Strast - u prvom redu seksualna i tjelesna privlačnost, daje onaj karakterističan osjećaj zaljubljenosti, najintenzivnija na početku ljubavne veze, s vremenom slabi.
  • Odanost - predstavlja odluku da s osobom koju volimo ostajemo u dugotrajnoj vezi; partneri moraju biti spremni na žrtvovanje i stavljati partnerove potrebe ispred svojih.
Čini mi se da upravo iz te tri komponente izrasta energija koja se od samog početka širi univerzum i prelazi u različite oblike ili je ponekad, kao i svaka druga energija krivo korištena i krivo usmjeravana. Sastavni elementi te energije, koju oduvjek nazivamo LJUBAV, nisu samo suma nego cjelina. Ljubav je uvijek cijelina, ona nesmije biti polovična, površna, posesivna, ubilačka, ona smije biti kao i svaka vrsta energije pokretačka snaga našega uma. Iako ću sada nabrojati te elemente ja ih na koncu ipak spajam u cjelinu i u mom emocionalnom umu brišem brojeve:
  1. naklonost – međusobno uvažavanje;
  2. privrženost – zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba;
  3. altruizam – međusobna nesebičnost;
  4. uzvraćanje – obostrana ljubav;
  5. vezanje – želja za očuvanjem ljubavi;
  6. emocionalna intimnost – dijeljenje emocija i osjećaja;
  7. prijateljstvo – prijateljski duh; obiteljska povezanost;
  8. strast – seksualna želja;
  9. psihička intimnost – dijeljenje intimnog osobnog prostora;
  10. osobni interes – želja za nekom nagradom;
  11. uslužnost – želja za međusobnim pomaganjem.


    Klasična podjela ljubavi

    1. philia - prijateljska ljubav, ljubav koja drugome želi dobro, ljubav kojom drugome želimo pomoći, temelj je svakog zajedništva
    2. eros - ljubav koja je obilježena čežnjom za onim što se ljubi. To je ljubav usmjerena prema osjetilnome svijetu, vid, dodir, okus, miris. Eros je i ljubav prema samoj ideji ljepote- rođenje duše u ljepoti i dobroti, treperenje leptira u trbuhu i osjećanje pjenušavosti šampanjca u krvi. Eros je sinestezija osjetila i osjećaja.
    3. agape - ideal ljubavi, uključuje milosrdnost, zauzimanje i brigu za bližnje. Krajnji smisao te ljubavi je potpuno se posvetiti dobru drugih po cijenu vlastitoga života. Ova vrsta ljubavi nadilazi prijateljsku i erotičnu ljubav.
O ljubavi se pisalo, razmišljalo filozofiralo. Stoljeća su se smjenjivala, s ljubav je bila i ostala energija koja se kao dobroćudan virus širi svijetom i mnoge umove navodi na razmišljanje o njoj.

Što je uistinu ljubav?
1. ljubav prema Bogu - amor Dei ?
2. ljubav prema bližnjemu - caritas ?
3. Božja ljubav prema ljudima - Deus est caritas?

Sreća, užitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sreće je još uvijek jedan od najvećih psihologijskih problema. Predložene definicije uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Moguća definicija mogla bi biti da je sreća stanje u kojem ljudi ponašanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi inače dovele do nesreće i osjećaja tuge i nezadovoljstva.
Riječ zadovoljstvo se često koristi za izražavanje lokaliziranog, tjelesnog osjećaja, dok se sreća koristi s dubljim smislom, unutrašnjim osjećajima.
Sreća je stanje duše koje traje duže od brzo prolaznog zadovoljstva, pa ju zbog toga i nazivamo e neprocjenjivim. Ona nastaje i širi se u nama kao posljedica pomno doživljenog trenutka u kojem je u nama zaiskrio jedan novi osjećaj. Taj novi osjećaj može biti uzrokovan dobrotom drugih ili trenutci koje osjećamo kao pozitivne i vrijedne, ali sreću u sebi ipak stvaramo sami snagom svog emocionalnog uma. Mnogo uvrježenije mišljenje za sreću je to da je uzrokovana cjelokupnim životom i svjetonazorom.
Hedonizam (grč. hēdonē, užitak) etički je nauk koji, užitak smatra vrhovnim dobrom i ciljem ljudskog djelovanja. Pritom se užitak može odrediti vrlo različito: kao osjetilni, kao duhovni, ili oboje. Ugoda je najviše dobro, a svako bi djelovanje trebalo težiti što većem povećanju ugode.
Prvi je teoretičar hedonizma bio Aristip iz Kirene, Sokratov učenik i utemeljitelj kirenske filozofske škole. Razvijajući Sokratovu temu dobra, Aristip je dobro odredio kao užitak. Čovjeku pripada samo ono što je sadašnje te stoga treba uživati od danas do sutra, jer je nada u neko buduće dobro uvijek povezana s nemirom uzrokovanim neizvjesnošću sudbine. Bitno je da mudrac dominira užitkom, a ne obratno.
Pojam užitka ključan je element i u filozofiji Epikura i Epikurove filozofske škole. No dok filozofi kirenske škole prednost daju užicima kakvi su radost i veselje,
Epikur je smatrao da užitak čine čovjekova duševna stanja koja su oslobođena od strahova i požuda te odsutnost boli. Prema Epikuru, ljudsko djelovanje treba biti upravljeno postizanju nepomućenosti duha (ataraksije).
U čitavoj su povijesti filozofi kritizirali nauk hedonizma. Među najvećim mu je protivnicima Kant, prema kojemu se moral ne može povezati s užitkom ili zadovoljstvom.
U modernoj filozofiji nisu se mogle zaobići psihologijske teorije koje u užitku vide odlučujući čimbenik motivacije za djelovanje univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku. Danas u traženju medicine i lijeka za naša emocionalna stanja filozofija i psihologija priznaju da vrijednosti hedonizma imaju svoje mjesto u harmoničnom razvoju osobnosti. Ljubav prema sebi samome je osnova na kojoj izgrađujemo ljubav prema svijetu u kojem živimo.

Što je onda uistinu LJUBAV?
U mojim zrcalnim neuronima se smiješe lica, ali ja u njima, odrasla i vjerujući da sam osvještena, zaboravih djete u sebi, pa ne prepoznajem i ne razlikujem više osjećaje. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života.
Kako prepoznati iskrenost u osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu? Tko će na koncu ubiti kralja?
Na stolu leži upravo pročitana knjiga David Servan- Schreibera"Nova medicina emocija"
Autor je uspio povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i ponuditi lijek protiv negativnih osjećaja. Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
Aktiviranjem afektivnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva zapamćene osjećaje, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Milost naše prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili. Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umoćenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao.
"Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio ugodu okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri suosjećanju s osjećajima drugih." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.
"Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju." razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Nova medicina emocija" u svoj osjećaj.
Što je uistinu ljubav?
Razgovarajmo o LJUBAVI.

Kommentare:

Tražeći sebe hat gesagt…

Što je uistinu ljubav?
Ljubav je sve draga Dinaja...baš sve i bez nje ničega nema. Kako kažeš ne nužno prema drugome...po meni prema svemu, prema životu najviše

dinaja hat gesagt…

"Tražeći sebe" ja sam slijedila tvoje misli i sjedinila ih sa mojim dugogodišnjim pokušajima da osmislim "Ljubav" taj najvredniji osjećaj u sebi. Ti ne tražiš ljubav, ti ju želiš (velika razlika, ti pišeš slično Borgesu, čovjeku s dalekog kontineta koji eje svojim mislima oživio mnoge osjećaje u meni. Da draga moja "Tražeći sebe" LJUBAV je doista sve..........

Tražeći sebe hat gesagt…

Da želim je....najviše na svijetu...A ljubav se ne traži zar ne...ili možda da pođem tražiti ljubav?

dinaja hat gesagt…

Ti si Ljubav, tek oni koji te doista razumiju spoznat će da iz svake tvoje misli zrači ta najvrednija energija koju posjedujemo, Ljubav. Ljubav se događa jutorm kada promatraš morei osjećaš vjetar u svojoj kossi. Kada sam počela razmišljati o izvoru energije iz koje izrasta ljubav napisala sam pjesmu,
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše.
Onda ćeš znati
odakle dolazi ljepota i dali je moj glas
prošlost koju želiš zaboraviti."

Miško hat gesagt…

Ljubav je kad vidim nju onakvu kakva jest, sa svim svojim manama, a ipak je volim. Čak i kad oiđe, nastavljam voljeti...
Samo se pitam: volim li u tom slučaju sebe?
Večernji pozdrav ostavljam.

dinaja hat gesagt…

Ja volim njega u sebi, a da ne volim sebe ne bih mogla voljeti niti njega. Kada ode ja ga dalje volim u sebi i dalje volim sebe u svojoj tuzi, volim se u suzama,jer da ne volim sebe ne bih mogla biti tužna, ne bih znala kada je ljubav s njegove strane prestala. Tada bih bila samo egoistična. Kada jedan od dvoje odlazi, znači da smo oboje griješili. Prava ljubav je ona koja zaboravlja ružno i omogućava stvaranje novog, a ona se rađa i ostaje u nama samima.Onaj koji odlazi nemože odnijeti ljubav sa sobom.

t hat gesagt…

Ljubav boli...bilo bi lijepo da onaj koji odlazi odnese tu ljubav...manje bi boljelo

Tražeći sebe hat gesagt…

Ljubav boli...bilo bi lijepo da onaj koji odlazi odnese tu ljubav...manje bi boljelo

dinaja hat gesagt…

t) vjeruj mi nemoguće je odnijeti ljubav, a osjećaj boli je znak da je ljubav prava. Ona ostaje da bi ti mogala ili mogao osjetiti gdje ste oboje griješili.

dinaja hat gesagt…

"Tražeći sebe" tek sada sam shvatila da je ovo tvoj komentar. Vjeruj mi ljubav nije djeljiva i njeno postojanje u nama se nemože tek tako izbrisati. Da, ponekad ostaju ožiljci, ali srce koje voli, istinski voli, zaboravlja bol i pamti ljepotu na kojoj izrasta ponovo ljubav obučena u odoru novoga vremena.

Miško hat gesagt…

Riječi, riječi ... vješto baratamo sa njima.
Ali što sa osjećajima? Kako ih ukrotiti? Da nam ne remete ritam življenja? I može li se to uopće?

dinaja hat gesagt…

Naravno da može, riječi su samo simboli onoga što osjećamo. Riječi, riječi pretvorene u osjećaj kojem opet dajemo ime i nazivamo ga ljubav, mržnja, sreća, tuga.Julija je rekla Romeu, "tek tvoje ime je moj dušmanin,ali ti si ti i bez tvog imena."
To je bilo vrijeme kada se premalo znalo o djelovanju našeg emocionalnog uma. Mi smo ti koji u sebi samima stvaramo osjećaje i mi ih isto tako možemo usmjeravati.
Ti voliš Lori i poklanjaš joj potpunu slobodu, ona to osjeća i voli tebe, ona ti je odana i da ju ostaviš na obali mora, na Platku, podno Velebita Lori bi pronašla put do tebe. Da nije osjetila tvoju ljubav sigurno se nebi vratila. Mi, LJUDI, smo potisnuli osnovne instikte u sebi i počeli i ljubav racionalizirati. Riječi su simboli onoga što osjećamo i ja u tvojim riječima osjećam ljubav prema životu. Lori je tvoja inspiracija, jer Lori osjeća, gleda i sluša srcem.

vedran hat gesagt…

Prekrasan post Draga Dijana! U pravu ste; treba što više razmišljati i razgovarati o ljubavi, a ne stidjeti se svojih osjećaja. Sudeći i prema Vašim odgovorima na komentare, Vi znate o čemu govorite, ali to nije samo zbog mnoštva pročitanih knjiga. Bogato emocionalno iskustvo je s Vama. Zadivljujuća je ta Vaša Ljubav i njena energija koju Vam daje da kao Osviješteno Biće Ljubavi djelujete u ovom našem svijetu. Sviđa mi se ovo što činite i ne mogu a da vam se kao istinskoj Glasnici Svijetlosti ne poklonim. Barem ovako, virtualno, jer nisam siguran da sam ikako drugačije zaslužio.

dinaja hat gesagt…

Dragi Vedrane, Ljubav je doista najviša svećenica naših života, ona nas često brani i od nas samih, ostaje uz nas i kada je ranjavamo, uništavamo, pretvaramo u mržnju u osvetoljubivu tigricu ili od nje činimo poniznu "kozicu". Često nesvejsni njenog postojanja u nama mi je tražimo u tuđim srcima, mi je varamo, omalovažavamo, a ona je naš najvjerniji pratioc.Bez nje u sebi nebi uspjeli vidjeti ljepotu tuđih očiju, čuti njećnost tuđih riječi, osjetiti toplinu dlanova, mekoću usana. Ljubav u nama samima nam to omogućava.