Sonntag, 30. März 2008

Ljubav i Homo Ludens

Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra sa staklenim perlama". 2400-ta godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nama nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život.
Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je čudesan svijet maštarija i snova. Homo Ludens spava u nama samo ga trebamo znati ponovo probuditi i prihvatiti igru, život i ljubav u izvornom obliku, jer tada se budi i djete u nama, djete koje igrajući se uči i ostaje iskreno, spontano, slobodno i otvoreno u biću, sretno u životu, uvijek spremno za prihavaćanje i uzvraćanje ljubavi.





Igra je bila i ostala važan dio razvoja kulture. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće sudionika. Igrajući se, u davna vremena naši praoci su u sebi razvijali svojstva umijeća ljubavi i života i ta svojstva su pohranjivana u naš genetski kod.
Homo Ludens, se počeo ponovo buditi krajem 18-og i u 19-om stoljeću, u vrijeme kada je čovjek sticao više slobodnog vremena. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu osmišljavanje slobodnog vremena.
Mi smo prije 2000. godina osuđeni i žigosani pečatom prvog grijeha počeli smo zaboravljati tijelo, suzbijati osjetila i gušiti osjećaje. Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca.



Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći misaonu zlaćanu spiralu, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile, božje oči, oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog mira, u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir.


Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Kada pronađem to mjesto u meni se budi Homo Ludens i ja tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja.
U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja crtam na komadiću leda i čekam izlazak sunca. Uspinjem se ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji, homo ludens u meni mi dozvoljava da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja led mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno.
Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Gledam očima djeteta i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost. Sada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.

8 Kommentare:

Anonym hat gesagt…

vigotsky veli da je dijete u igri više za glavu od sebe samoga. i, doista, igra je čudesan prostor ljudskoga duha, u kojem ljudska jedinka gradi simboličke funkcije, u kojem odrasta i izrasta.
nažalosti, mnogi ljudi, odrastajući, za sobom ostave igru, zajedno s djetinjstvom. odbace igru, zajedno s klikerima ... i staklenim perlama.
igra je često podcijenjena aktivnost. međutim, njezina autoteličnost, činjenica da sama u sebi sadrži vlastiti cilj, otvara homo ludensu neslućene prostore slobode i stvaralaštva.

ne čudim se, draga dinaja, što si, već u naslovu, povezala ljubav i igru.
i u ljubavi smo višlji, za glavu, od sebe samih.
i ljubav je, kao i igra, dovoljna sama sebi.

a kad u igri i ljubavi, i u ljubavnoj igri, tražimo nešto izvan njih samih,upropaštavamo njihovu suštinu.

ru

Miško hat gesagt…

Čovjek jest biće igre, čini se. Kroz igru spoznajemo svijet, zar ne?
Ali su nas neke "više sile" toliko upregle u proizvodnju, okupiravši naše dragocijene vrijeme, pa ga mnogi nemaju za igru, već samo za puko preživljavanjeozc. Homo ludens kroz igru istinski i živi, zar ne? Jer sve ono ostalo je obaveza...

Dobro jutro: sunce je, toplo, biti će lijepo prošetati parkom.

Unknown hat gesagt…

Da draga Ru, ljubav je igra u kojoj učimo izrasti iz sebe samih, rasti do neba, do one daleke zvijezde s koje nam se ljubav uvijek smiješi. Igra i smijeh su lijek za dušu,hrana za ljubav, ljubav sama.
Često kada prolazim pored dječjeg igrališta poželim se zaigrati s njima, smijehom odagnati teške misli, a onda uđem u svijet ljubavi i tu doista postajem djete veselja i sreće, ljubav je sama sebi dovoljna ona, samo ona zna i poštuje pravila svoje igre. Imaš pravo draga ru, prepustimo se ljubavnoj igri igrajmo se da nikada ne odrastemo.
Hvala ti na mislima iz kojih zrači ljubav i znanje vječno budnog homo ludensa u tebi.

Unknown hat gesagt…

Da Miško, ti, Ru, ja svi ljudi na svijetu su bića od igre, ali mnogi vjeruju da se napuštajući djetinjstvo više nesmiju igrati. Postaju "ozbiljni" jer misle da zrelost to od njih očekuje. Postaju "ozbiljni" u ljubavi jer misle da je ljubav ozbiljna "stvar", a u svojoj ozbiljnosti gube osjećaj djetinje sreće i razigranosti osjetila i osjećaja. Sve postaje nekako određeno i "pravilno", i ne osjećaju da pri tome gube sebe sama i da ljubav pretvaraju u burzu na kojoj dionice rastu i padaju. Ljubav je igra koja ne posjeduje drugih vrijednosti do sebe same, nema drugih ciljeva do cilja osjećaja ljubavi.
Sunce nas jutrom poziva na igru s njegovim zrakama, park na igru s kristalićima rose na njegovim listovima,staklene perle su prosute svugdje oko nas, pogledajmo ih očima homo ludensa i zaigrajmo ljubavnu igru s njima.

Miško hat gesagt…

He he...
Upravo tako i živi, draga Dinaja: igrajući se!

Anonym hat gesagt…

Snovi i igra...nešto što sam počela ponovno živjeti i pronalaziti u sebi prije par godina-a bila sam zaboravila da sam sazdana od toga. Ono što još nisam shvatila je da nema smisla čekati pogodniji trenutak jer da je ovaj koji živim upravo sad jedini pravi trenutak za početak, poljubac il igru

Unknown hat gesagt…

Sunce se upravo probija kroz maglicu doline u kojoj živim i diže se ka zenitu. Ovo nedaljno jutro je bilo puno staklenih perli koje su me pozivale na igru i ja sam ih skupljala na travi ispred kuće prisjećala se igri i igrala sa njima kao nekada sa klikerima. Da miško ja živim igrajući se. I ti dragi prijatelju živiš igrajući se Lori je tvoja perla koju svako jutro odjevaš u drugo ruho........

Unknown hat gesagt…

Tražeći sebe ti si u sebi probudila homo ludensa, otrkila čari igre i snova.Živi ih igrajući se jer igra je sama sebi cilja, ljubav je igra s trentkom, igra u kojoj nepostoji jučer, a sutra nije važno. Slušaj simfoniju mora i čut ćeš kako se more smije tvom buđenju, kako je sretno i mjenja se iz trenutka u trenutak u trenutku tvog istinskog postojanja.
Dozvoli srcu da gleda, sluša, miriše, diše i onda ćeš osjetiti da igra valova tvoga mora ljubav koju nosiš u sebi......TRENUTAK u kojem se skupila sva sreća svijeta i postala tvoj trenutak.
Dok ti ovo pišem osjećam sreću jer mogu s tobom podijeliti ovaj trenutak u kojem nema granica, nema razdaljine, ničega nema do osjećaja koji me čini sretnom.