Samstag, 9. Februar 2008

O ljubavi i da se srca nikada ne slomiju


Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples stringsa, superstruna mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje. Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Giordanova svjesna spoznaja, koju je odjenuo haljom ljubavi i nazvao imenom boginje Diana, je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.

Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, svoje svjesno postojanje u univerzumu utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja.Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti energije mojih osjećaja. Smisao života dobija ljepši oblik kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu.
Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Giordanova svjesna spoznaja, udisaj za utjelovljeni um i snaga za njeno postojanje, što pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u veliki široki svijet istinskog postojanja.
Moja "meditacija", moja kontemplacija ljubavi
Tek onda kada zatreperiš putevima svjetlosti
sve si više i više u ljubavi i sve bliže njoj bliže
od dragulja strasi i žudnje u njedrima nježnosti
čudesna se biserna ogrlica u tvojoj svijesti niže.
Zastaneš, uživaš i srcem u duši ljepotu kušaš
tog božanskog pića nektara vječnog slasti
ostaješ, vjekuješ u toj slatkoći, životu je pružaš
i znaš da zauvjek ćeš kroz svoje postojanje rasti
Kada ti dragi putniće životom udahneš ljubav moju
tada sretan, opijen ljepotom, treptav zatreperiš bićem
ispijaš ljubav, opijaš se zanosom, osjećaš želju svoju
toneš u njoj, plivaš u lakoci i posežeš uvijek za sreće pićem

Tumačenja ljubavi


Priroda gori vatrom Franklinova svijeta
plameni su jezici brži od nebeskih glasova
iskri duša neba tajnom zvijezdanoga cvijeta
univerzum drhti udarcima nebeskih svodova.

Ilijina zaprega munjama nebo naše kiti
širi svijetlost stazama noćnoga svijeta
sa izvora drevnog vuče tajnovite niti
da se beskrajem proširi ona iskra sveta.

Gledam igru vjetra i Franklinova zmaja
iskreću snagu vatre među svodovima neba
blještavi univerzum, čarolija bez kraja
priroda uistinu daruje sve što život treba.

Blješti vječnost svijeta čudesnom bojom
poludjeli oblaci vriju nebeskim stampedom
podivljali vranci ključaju užasnom olujom
i sve se događa vječnim prirodnim slijedom.

Savijam se prestrašena u pogledu snenom
u bljeskanju neba tražim ljubav znanu
skrivena u njedrima, u zagrljaju drevnom
čujem simfoniju srca, tu muziku davnu.

Srca naša plešu menuet na nebeskom balu
treperavi dodiri su snažni, zagrljaj već peče
ali u očima snenim, na bliskom ljepote žalu
otvara se školjka iz koje samo ljubav teče.

Dijana Starčević iz vremena poezije ruža.


Postoji mjesto gdje ljubav počinje
i mjesto gdje ljubav prestaje.

Postoji dodir dviju ruka
koji se opire svim rečenicama.

Postoji pogled što bukti kao veliko
vitlejemsko ognjšte
ili malena acetilenska lampa zelenog sjaja.
Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna kao velika okuka Misisipija.
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen dolazak je tajna.
Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog:
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje- a ljubav ne traži
ništa.


Karl Sandberg, čudak od kojeg sam učila pisati poeziju