Mittwoch, 26. März 2008

Ljubav i pozornica trenutka


Promjenimo tijek vremena. Zamislimo da je ono rijeka i da mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u plavom beskraju u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa anima mundi, sa svijesti univerzuma i mi ćemo tada, možda, ući u svijet još neobjašnjene čudesne energije, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati.
Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubiti u vrtlogu nastajanja energije i možda promjeniti tijek vremena i našeg života.To neznači zaboraviti prošlost, nego znači učiniti jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći.
Izdvojimo trenutak i spoznajmo svjesno njegova svojstva i budimo vječno okrenuti prema plavičastim daljinama u kojima se krije njen izvor.
Stojim u sunčanom zenitu i promatram veliku plavu rijeku vremena koja dolazi iz ništa u moj trenutak i odlazi pononovo u ništa. Velika plava rijeka protiće, puna strahova i neostvarenih želja, pored mene. U nepovrat odlaze trenutci koje nisam svjesno spoznala, trenutci koje nisam svjesno živjela. Čujem glas istine, rijeka je vrijeme, a voda je izvor života. Sjedini rijeku i njene kapljice u sebi. Glas dolazi iz dubine njenog vrtloga i poziva me na prvi, odlučujući korak. Sunce je još bilo u zenitu kada se iz kapljica vode u tračku sunca, potpuno neočekivano, ukazala ljepotica trenutka, duša vode.
"Tko si ti?" upitah zasljepljena ljepotom priviđenja
"Kraljica vode, vila kapljica koje život znače, morska djevica i sirena Odisejeva sna."
"Ti si mu spriječavala povratak na Itaku"
"Ne, ja sam ga pozivala u san da prije stigne do Itake"
"Tko si ti?"upitah nesigurna u ono što vidim
"Ja sam anima, arhetip početka, uzrok nastajanja evolucije. Dođi sjedini se sa mnom u ovom trenutku spoznaje."
Ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Osjećam, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiće pored mene i pričinja mi se da uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje. Rijeka odlazi bez povratka, a ja odjednom u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života. Život satkan od sna i trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu pozornice i iznenada postajem sudionikom vremena.
Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika mojih misli postaje koreografom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo. Svijetla moje svijesti otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblaći blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek mojih misli iz kojih se rađaju osjećaji koje ću pamtiti. Neposrednošću djeteta ja promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara


.

Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu. Pužam ruku i osjećam dodir trenutka i pokretom ga pretvaram u čipku boje sedefa, u prostor s kojim se sljubljujem. Moje unutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam, neka nova još nepoznata, agregatna stanja tvari.



Pred mojim unutarnjim očima pozornica postaje beskrajno ljubićasto more u kojem se trenutak širi i postaje Pegaz na čijim se leđima uzdižem do sljedećeg trenutka. U njemu vidim mirise, čujem boje mirišem zvukove u nekom novom prostoru.

To je dnevna soba mojih djedova, puna zraka i mora, namirisana lavandom, dunjama, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u sobi šire vrline, mudrost, navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera. Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih šumskih jagoda.
Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom, mojih oživjelih osjećaja, jedinom rijekom s povratkom. Misaone slike se redaju u galeriji mojih sjećanja. Možda je to ona tajnovita energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućava da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.
Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, odjeven sjećanjem na slike o stvaranju svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.
Istina blješti pred mojim unutarnjim očima, ja sam biće koje ne može izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički istražitelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostor- vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno određenima i proučavam strunu po strunu materije od koje sam sazdana. Rijeka vremena odlazi u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost.
A. Knorr-Kleine - Pastell (empfundene, assoziative Synästhesie)(nach "Klänge der Stille"H.W. Knorr - Hörbeispiel)
http://www.atelier-knorr-kleine.de/klangbilder.htm

Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom.
Više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu. Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo koje odjevam novom spoznajom.
Na pozornici mog trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me njegova tajnovita energija odbija od sebe.
Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti. Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će doista bit moja pupčana vrpca sa univerumom. Misao mi se smiješi dušom rijeke koja odlazi bez povratka. Sjedinjujući se s njom ja osjećam kako polako spoznajem tko sam, od kuda sam došla. Slijedim taj osjećaj u sebi i naslućujem kamo bih trebala krenuti.
Sunce se polako spušta ka zapadu, nebo blješti ljepotom sunoćavanja, ja stojim u koritu rijeke bez povratka i ne okrećem se više.

Ljubav i Kairos


Pod pojmom stvarnost podrazumjevamo sve oblike subjektivnog tumačenja pojma "realnost", njeno neposredno preslikavanje, posredno logično prihvaćanje ili neposredno, osobno doživljavanje svijeta oko nas bez obzira na njegovu realnost uvjetovanu prirodnim zakonima. Tako kaže filozofska definicija tih dvaju pojmova, ali prirodni zakoni su još uvijek nedovoljno razjašnjeni. Iz sinteze Aristotelove filozofije i kršćanske religije su proizašli problemi i pitanja koja još uvijek nemaju prave odgovore. Jedno od tih pitanja je dali pored svijeta koji smatramo našom stvarnosti postoje još beskonačno puno paralelnih svijetova.


"Ne dozvolimo da nam prošlost postane jedina realnost. Zamjenimo nedohvatni Kafkin zamak s dvorcem u kojem se rađa novi život u vječnosti naših misli." reče mi pjesnik.
"Pa mi to činimo. Upravo zbog toga je moja ili tvoja stvarnost je puno više od toga. Ona obuhvaća i moje unutarnje stanje iz kojega proizlazi doživljaj jedne te iste situacije, jednog te istog predmeta, muzike, poezije, pročitane knjige ili susreta s tobom i on je u izrazu uvijek drugačiji. Razlika između povijesti i poezije je u tome da povijest nema mogućnosti osobnog interpretiranja, ona prepričava događaje. Poezija je kraljica literature, a poete su čuđenje u svijetu, oni posjeduju beskrajno mnogo mogućnosti izraza i iz njih proizlazi stvarnost uvijek odjevena u drugačijem ruhu." pokušah zaključiti razgovor tog svitanja.

Pjesnik je nastavio glasno razmišljati.

"Ne smijemo dozvoliti da nas egzistencijalni interes pretvori u automate koji dobro obavljaju svoj posao i samo poštuju, a ne sudjeluju u nastajanju etičkih normi društva. To bi onda bilo stanje jednostavnog djelovanja, a ne življenja. Tada bi stvarnost uistinu postala samo preslikavanje svijeta u kojem živimo, bez mogućnosti osobnog sudjelovanja u ljepoti njene interpretacije. U nama postoje potencijali koji stvarnost mogu kititi pridjevima poetska, intelektualna, prozaična i tako nema kraja nabrajanju. Zainteresiranost ili nezainteresiranost za sebe sama, je osnova iz koje gradimo sliku svojeg postojanja."
"Nezainteresiranost je ravnodušnost prema stvarnosti. Ja mislim, dakle moje "ja" misli i uopće nije važno da li sam ja, u tom procesu mišljenja, stvarno zadovoljna. Moja misao ne treba dokaz, ja ga ne tražim u sebi, jer ona samu sebe dokazuje. Ako mi moja misao postaje neugoda, stvara u meni negativnu senzualnu energiju koja često rezultira samodestruktivnošću."

"Zainteresiranost i čuđenje uvijek vodi nekom cilju. Kada počnem teleološki misliti tada se upuštam u igru sa samim sobom. Moje misli postaju pozitivna senzualna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, nego poezija trenutka u kojem trajem. Tako više ne dokazujem svoje postojanje niti egzistenciju koja me obavezuje, nego živim etiku i estetiku. Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, ali takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo."

"Moja misao je moja stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost mojih kreativnih mogućnosti. Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, željama i snovima. Ja nosim, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima."

Sjetih se stiha, jedne prekrasne pjesme, koju sam u mladosti znala na pamet:

" Netko ima čuperak do uha, netko do nosa, ali ima jedan čuperak plavi, koji se stalno mota po mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo u glavi. To nije moj čuperak plavi, nego jedne Sanje iz petog A.........."

"Zato je poezija carica emocionalnosti, ona je bogatstvom svog izraza, puno prije znanosti, unosila stvarnost u naše glave. sjećaš li se vremena kada si gutala stih, učila ih napamet i iz tog naučenog počela sama pisati pjesmice. To je bilo vrijeme kada si osjećaj ljubavi pretvarala u stih. I svaka tvoja pjesmica je danas dokaz onog trevnog trenutka u kojem je nastala. Davala si ljubavi ruho tvoje duše, odjevala si ju tvojim mislima pretvorenim u osjećaje. Ljubav je bila izvor sa kojeg si ispijala inspiraciju, gasila duševnu žeđ. Mi se danas pitamo, čitajući znanstvene knjige, dali je moguće da je ljubav samo neki iznenadni skok kvanta energije u atomima našeg mozga. I čini nam se da je to nemoguće. Mi ljubav još uvijek povezujemo samo sa srcem, jer nam se čini da je tamo osjećamo, ali mnogi još uvijek nisu naučili misliti srcem. Misao je materijalizirani osjećaj, bez misli nebi bilo ni osjećaja."

Pretvorimo ljubav u "stvarnost". Stvarnost je u nama i kada to osjetimo, postali smo doista sudionici vremena. Mi vidimo, čujemo, osjećamo, mirišemo, kušamo, ali ne spoznajemo stvarnost onakvu kakva ona jest. Sve što mi preko vanjskih osjetila primimo pretvara se u našem mozgu u naše misaone slike, kojima mi stvarnost inepretiramo. Tako nastaje cijeli svijet u našim glavama, koji je za svakog od nas drugačiji. I mi ne možemo drugačije, naš mozak jednostavno tako funkcionira. Emocionalni um nam daje mogućnost za uljepšavanje misaonih slika, pa tako možemo ublažiti, nekad okrutnu, stvarnost našeg misaonog uma. Naša kreativnost i sloboda emocija nam omogućava distanciranje od slika svijeta koji u nama budi strahove, nesigurnost i nezadovljstvo. To ne znači da treba živjeti s iluzijama nečeg nestvarnog i nedohvatnog. Pravilno tumačenje misaonih slika, koje nastaju u našoj glavi, je umjetnost koja nastaje sjedinjenjem naše emocionalnosti i misaonosti.

Pretvorimo osjećaj Ljubav u viziju stvarnosti, u misaonu sliku trenutka sreće, u dobrog Kairosa kojem gledamo samo lice. Njegov pramen kose će milovati naša lica, na njegovoj vagi ćemo sjedinjavati dušu, srce i tijelo, misao, osjećaj i osjetila u harmoniju sna i trenutak do trenutka će postajati naša stvarnost kojoj smo promjenuli ime u LJUBAV.