Duše vjetra sjenka....

Mi Afroditina djeca, mi djeca morske pjene, mi zanesenjaci života, ovisnici te čudesne snage, njenom snagom snagu svoju osjećamo. U vremenu oluje ruža pisah pjesmice njoj u čast, slagah rime da me želja mine, skrivah suze da ne uništim tu radosnu pjenu sreće iz koje se naš život kreće. Odrastoh do djeteta i zagrlih svijet, uronih u ljepotu istinskog postojanja, više ne pišem pjesme, osjećaje slažem u zrelije rečenice, ali ove davne pjesmice, nostalgija prohulahih vremena me ponekad vrate na izvor s kojeg sam krenula u univerzum svijetla i doista osjetila zvjezdane zagrljaje i lakoću postojanja. S ljubavlju u srcu se uistinu lakše diše i čuje šapat uzdrahtale nebeske duše.

Horizontu okrenuta

na svim stranama svijeta
stoji vječna vječno, eterična,
ta duša vjetra tajnovita.
Prozirna i snena stoji ljepotica
zrakom odjevena

ni boginja ni sjena,

vjetra duša, treperava, lepršava, a ponekad svojeglava

kao uvrijeđena života ljubavnica.

U sutonu zagrljajem svijetla i tmine

s Maestralom se u daljine vine

Jakovljevo blješti ljestvama na nebu,

te čudesne zvjezdane staze
sjenku njene sjenke krijesnicama maze.


Etera ni boginja nit žena,

snena sjenka njene duše

grleć dušu drhtavome vjetru,

čudaku koji njenim snovima puše.

Duša vjetra
lakoćom leptira ka ljestvama krenu
svilenim šapatom pozdravljajuć zoru
rađanje i umiranje u beskrajnom nebeskome moru.

Blješti njena duša u kapima kiše,
u krošnjama drveće njenim dahom diše,

cvijeće njenim snom miriše,
psi njenim glasom laju

i sijača zvijezda pozdravljaju,
a u daljini, iza sjene duše njene
kotrljaju se karavane

čovjek neki zastane
berući plodove snene

za vino sreće osjenjene.

Svitanjima burna, prozirna i jasna

britka duša vjetra

u dolasku glasna
miris smilja i bosilja širi,

ljepota ljepotom okrunjena

u čistoći neba okupana,

dragulj života stvara,

vatrom brušen, vodom gažen, srcem tražen,

u biser,

dlanovima oceana mažen,

iz školjke Jakobove sedef

u ljubav pretvara.

Venera treperava i snena

ljubavnica vjetra

duše vjetra sjena najdivnijom od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj
bez uzde i stremena

jezdi putevima zvijezda.

Jezdi vjetrom, duša vjetra,
drhti zvijezdama, kao majka zvijezdana
spava u blatu, kao spavačica shrvana
budi se u pijesku, ta ljepotica pješćana.

Morskom pjenom okrunjena

iz duše neba iznjedrena
mačevima svijetla
budi snage vjetra,
u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,
u košarici snova njena sreća bdije
njena duša vjetrom vrije,

sjena njene sjene
se u oluji ruža krije

mirisna i sjetna

Venera ni boginja nit žena,

tek čovjekova
sudbina tajnovita, al sretna.