Mittwoch, 28. Oktober 2009

Vječni zagrljaj Apolona i Dafne



Personifikacija zore, Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca. Barokni umjetnik je želio ovim djelom dočarati kretanje, osmisliti ljepotu ljudskog tijela u pokretu.
Bernini je unio dinamiku i dao skulpturi ritam svog doživljaja, budeći u nama sinesteziju.
Kao promatrač skulpture, vizuelnim osjetilom doživljavam miris zore i grma, zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. U meni se rađa uzbuđenje i pričinja mi se da sama sudjelujem u toj ljubavnoj igri.


Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Dok ljubav ne pustane dio nas samih, energija koja od nas čini prozirnim mramorom i
na vjetru trepravim lovorom.


Dafne, ta nimfa snena, ljepotom odjevena
Apolonov zanos u njoj snagu izgrađuje
srca dva ljubavlju prestrašena
dok lovorov se grm radosno naslađuje.

Treperava haljina zelenog lovora
žena nježno nestaje u beskrajnom moru
bježi od dodira tog nebeskog stvora
u tek uranjajući u svjedoćanstva zoru.

zelenkaste listove prosipa po njoj
Zora joj nudi snagu treptavoga bića
Dafne se pretvara u lovoriku nijemu
koja bježeći od ljubavi o ljubavi priča.

Ljubila je tajno u božanskoj sjeni
njegovana snagom svjetlosti snažne
nadala se da će dodir njezin sneni
apolonu pokazati njene usne vlažne.

Sakrivala je lice, brisala je suzu
božjom voljom postajala granje
zorom zaiskreno treptavo u nizu
nadajući se snazi svjetlosti danje
.

Tekst sam objavila u sklopu mojih razmišljanja o umijeću svakodnevnog pokreta, ali moram naglasiti da je pjesma napisana prije dvadesetak godina po povratku iz Rima. to je bilo ono čudesno vrijeme previranja kada sam svoje osjećaje pokušavala izraziti nespretnom rimom. Pošto su skrlpture u vrijeme baroka izražavale dinamiku i pokret pomislih da bi ova drevna pjesma pasala uz taj tekst.

Dienstag, 27. Oktober 2009

Pred Apolonovim hramom



Učenje je ljubav, uvijek iznova znatiželjom i čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki. Poželjeh ljubav uzdignuti do savršenstva, pretvoriti je u vječno čuđenje i znatiželju, u vječnu žeđ za kapljicama vode sa Kastalskog izvora skrivenog podno Parnasa na onom, tajnom ogrnutom, mjestu koje je Pitagora nazvao pupkom svijeta.

Stojim pred Apolonovim svetištem, miris bunike i lovora me omamljuju i ja tonem u predivan san. Vidim Apolona i Muze, devet sestara koje izranjaju iz Mnemozine rijeke mojih sjećanja. One plesom sjedinjuju znanje i ljepotu postojanja u san koji danas budna sanjam.



Erato mi maše i poziva me u svoje kraljevstvo, svijet čudesa, gdje ona, muza poezije, bdije nad pjesnikovim životom.


Neka ti ljubav pleše u mojem glasu
I odmara se u mojoj tišini.
Neka kroz moje srce stiže
Do svih trenutaka tvojih.


Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav.


Neka poput zvijezda sjaji
U tami mojega sna
I rudi u tvojem buđenju.
Neka plamti u vatri mojih želja
I teče u svim strunama ljubavi moje.


Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati ljubav u sebi, dati joj ime, ime najdražeg mi čovjeka koji u ovom trenutku pruža svoje ruke i moli za milost neba. Stojim na padinama Parnasa i slijedim Erato da poezijom sna vratim čuđenje, znatiželju i želju u naš život.


Dopusti da u svojem životu
Nosim tvoju ljubav
Baš kao što harfa
Nosi svoju glazbu,
I zatim ti je vratim
Životom svojim.


"Ne moj mi šaptati ove stihove, Tagore je pjesnik snova." iznenada progovori pjesnik. "Tvoja ljubav je stvarnija od njegova stiha, tvoja ljubav je život."
"O čemu razmišljaš?" upitah.
"Trenutci nose u sebi moje divne uspomene" sjetno će pjesnik.

Ja šutim slušajući odkucaje srca u orkanu mojih osjetila.
"Misliš li sada na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje" pjesnik će zagonetno.
"Mislim na ljubav!"
"Ljubav se ne misli, ona se osjeća!"
"Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima.

"Sada, sada će ozeleniti polja,
sada će djevojke zavoljeti sne;
zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice.
Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.
Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova,
pobjeđena zima napušta naš dan.
Dječak je sretan......"


"To mi je poznato" rekoh svjesno prekidajući njegov stih.
"To je moja stilizirana Carmina Burana" reče pjesnik.

"Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede. Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad. Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih.

"Jesi li sigurna da je ovo što sada osjećamo život?" upita me sneno pjesnik.
"Da sigurna sam jer osjećam ljubav, a istina o životu je ljubav." šapnuh tiho najtiše što sam mogla da ne povrijedim njegov san.

Pjesnik i ja u intelektualno osjećajnom sučeljavanju, vječni sukob mog apolonizijskog i njegovog dionizijskog vjerovanja u životne istine, ovih dana je utihnuo tišinom iza strahova koji zamučuju bistru vodu izvora naših snova.

Stojim na raskrižju puteva između Hada i Parnasa. Zatvaram oči i čujem Pitijinu tajnovitu misao: "Otići ćeš vratiti se nećeš umrijeti"

"Otići ćeš, vratiti se, nećeš umrijeti" vičem usnulom pjesniku na ovom mjestu koji je Pitagora nazvao pupkom svijeta. Pjesnik se nasmiješio u snu. Miris bunike i lovora me omamljuje i ja tonem u san, san o LJUBAVI i ŽIVOTU.

Montag, 26. Oktober 2009

Drugačija, a ista...






Promatram ovu fotografiju... promocija moje zbirke pjesama Osamnaest crvenih ruža, 1986... jutro poezije, Lapidarij u Zagrebu... oproštaj od prve ljubavi...

Kažeš: "Otići ću u drugu zemlju,
otići ću do drugog mora.
Naći će se neki drugi, za mene bolji grad.
Unaprijed je osuđen ovde i potkopan svaki moj rad.
I srce mi je - kao mrtvac - zakopano tu.
Dokle će u ovoj tmini čamiti moj um?
Kud god da okrenem oči,
kud kod da pogled svinem,
vidim samo svog života crne ruševine,
jer sam prošao tolike godine,
proćerdao i upropastio.
Nećeš naći drugu zemlju, n
ećeš naći drugog mora.
Ovaj grad će te pratiti.
Po istim ćeš ulicama ići.
U istom će te susjedstvu i starost tvoja stići:
i u istim ovim kućama ćeš posijediti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati.
Za neko drugo mjesto - nemoj se nadati -
nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život proćerdao iz ovog kuta,
tako si ga na cijeloj kugli zemaljskoj upropastio".

Konstantin Kavafis


 

Promocija knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta, Zagreb, 2006, norvinarski dom u Zagrebu...

Čitajući ovu Kavafis- ovu pjesmu, bolje razumijem i drevnog grka Pitagoru koji je na nešto suptilniji način govorio isto. Putovat ćemo prostorom i vremenom i uvijek se vraćati sa istim osobinama, mijenjat ćemo oblike i odore ali u suštini ostajemo ono što smo bili, biće koje nosi u sebi svoj vječni genetski kod.  Uspoređujem fotografije, prohujalih dvadeset godina, da drugačija sam, a uvijek ista.

Sjećam se, davno napisanih pjesama, željeli smo ljubav rastrgati u komediće,a nismo osjetili dauništavamo sebe. Ispisala sam stihovima stranice našeg života, ušutkala govor obalaka i zvjezda nad mojim prozorom, pripitomila elegantnu crnu panteru, metafor tajnovitog svemira. Ti nisi više dječak iz Šenoine ulice, a ja sam voljela dječaka u tebi. Više te nema u mojim snovima. Ostala sam sama na obali oceana sna. drugačija, a ista u krugu vremena, drugačija, a ista na obrubu sjećanja. Ti živiš na rubu mladosti isvjesno uništavaš davno sanjane snove. Ne zrcalim se više u sjaju tvojih zelenih očiju, utopila sam se, kao leptirica, u jantarnom pogledu dječaka  očiju boje sna.   

Tek obrazovanjem, skupljanjem znanja koje onda pretvaramo u dobrotu duše, mi proširujemo svoje horizonte.


O kristalnom dvorcu našeg postojanja.

Neobrazovana misao, koja postaje jasnoća morala koji oko sebe stvara, je filozofija prosječnosti koja negira elitu i podržava žabokrečinu u kojoj se Čovjek u čovjeku počinje gušiti.
Stoljeće puno dokaza o destruktivnosti ljudskog uma je prošlo, milenij u kojem je čovjek čovjeku bio vuk se ugasio. Zakoračili smo u milenij vrednovanja čovjeka u čovjeku, barem je tako izgledalo jer znanost je otvorile porte ljudske duše i krenula kao dokazivanju djelovanja uzvišene energije, energije koja sjedinjuje dušu i tijelo u jednotu ljudskog bića.

Neobrazovana misao je misao ubojitija od topova, misao koja truje izvor, misao u kojoj se sjedinjuju mržnja, zavist, strah i vječna glad za osvetom. Ona se uvlači u krv neobrazovanih jer nisu u stanju slijediti korake novoizrastajuće znanosti i postaje njihov štit protiv novih istina.

U okvirima vječne filozofije se kriju svi dokazi o zlu i mislima koje su proizašle iz neznanja, tu su zbrojeni i svi povjesni trenutci koji su mjenjali smjerove ljudske spoznaje, ali tragedija je u tome da je povjest sama svjedočanstvo iz kojeg zao i neobrazovan um razvija svoju moć.

Takav um ne osjeća, njegova čuvstva se kriju u dubini sante leda, onog nesvijesnog u njemu, ono što on svojim neznanjem ne može dotaknuti, ne može obasjati svojim unutarnjim suncem jer ne zna da to sunce uopće postoji u njegovom malom univerzumu.
Obrazovanjem dolazi i do iscjeljenja, tek tada čovjek može dospijeti do svojih čuvstava i izvuči ih iz ledenog dvorca na svjetlost svoga unutarnjeg sunca. Čuvstva tada ožive, počnu se ispravno izražavati i ostvaruju sklad cijele čovjekove osobnosti.

Carl Gustav Jung nam je u svojim djelima ostavio svjedočanstvo svojih razmišljanja o podsvijesti koja s vremenom postaje ubojicom svijesti. U njegovim djelima pronalazimo puteve na kojima možemo ostvariti zbližavanje svijesti i podsvijeti u harmoniju postojanja. Jung je sjedinio kvantnu fiziku sa metafizikom alekmičara i pronašao u ljudskim snovima osobni simbolizam koji dokazuje čovjekovo neznanje iz kojeg proizlazi mržnja, strah i glad za osvetom.

U svom dugogodišnjem sudjelovanju u snovima velikog fizičara Wolfganga Paulia, Jung je Paulievu viziju svjetskog sata nazvao slikom "najuzvišenijeg sklada".




Slika je preuzeta iz posebno zanimljivog predavanja, "Wolfgang Pauli - fizičar i sanjar," kojeg je Byers-Brown održao 13. travnja 1980. u Londonu za Znanstvenu i medicinsku mrežu.

Dva diska pripadaju univerzumima svjesnog i nesvjesnog, koji se sijeku u ovom središtu. Cijela slika zajedno s razrađenim unutarnjim kretanjem je zapravo mandala Jastva, koja je istovremeno u središtu i na rubu svjetskog sata.
Pored toga, taj san bi mogao biti modelom samog univerzuma i prirode vremena i prostora.
Pauli je kao fizičar također nastojao otkriti unutarnje jedinstvo između elementarnih čestica i njihovih apstraktnih simetrija i to se proiciralo u njegovim snovima.

Viziju svjetskog sata moguće je objasniti na mnogo razina i ta doista posebno bogata slika odjekuje značenjem. što duhovno- religioznim rječnikom nazivamo - obraćenje.

Obraćanje od čega?

Sjedinjujući misli dvaju velikih umova danas pokušavamo objasniti dušu materije, ono duboko skriveno u našoj podsvijesti.
Danas se općenito smatra da kvantna teorija i osnovne čestice ili neki još neotkriveni subkvantni entiteti izgrađuju najosnovniju razinu prirode i da se svi opisi na kraju mogu svesti na tu kvantnu razinu. Reći da se sve može analizirati u smislu osnovnih čestica podrazumijeva da se sve razine opisa mogu svesti na najnižu – kvantnu razinu.
Što je to točno kvantna razina i koji su to osnovni entiteti od kojih se sastoji? Svaki pokušaj da se izmjere ili odrede svojstva kvantnog stanja, susreće se s Heisenbergovim osnovnim ograničenjem, kod kojeg je promatrač neizostavno povezan s kvantnim sustavom, a svaki čin promatranja nepovratno remeti taj sustav.

Da bi se izmjerilo kvantno stanje i odredila njegova svojstva potrebna je nazočnost makroskopskog promatrača koji će samim time poremetiti promatrano stanje.

Dakle, makro razina se može analizirati u terminima kvantne razine, a ova je pak kvantna razina uvjetovana makro razinom. Pojam stvarnosti postaje nešto kao slika koja se promatra u dva paralelna ogledala u kojem svaka slika obuhvaća sljedeću i gotovo postaje samoodržavajućom, bez konačne granice.

Povezanost između misli i tjelesnog mozga beskrajno je tanahnija od jednostavne podudarnosti između ponašanja i krute materijalne strukture. Jedan od vodećih istraživača živčane mreže, Eric Kandel, je napisao:

…čak i za vrijeme jednostavnog društvenog doživljaja, kada dvoje ljudi razgovara, djelovanje neuronskog stroja u mozgu jedne osobe sposobno je napraviti izravan i dugotrajan učinak na promjenjive sinaptičke sveze u mozgu druge osobe.
Mozak nije nešto statično i čvrsto što određuje naše ponašanje. On je prije tekući i stalno promjenjiv instrument iznimne osjetljivosti. Svako iskustvo, radnja ili misao ima povratnu reakciju u mozgu i time se mijenjaju sinaptičke sveze i stvaraju promjene u živčanoj mreži. Kandel kaže da tijekom razgovora, dvije vrlo složene i prilagodljive živčane mreže međusobno djeluju i mijenjaju.....

Ova tvrdanja objašnjava i sukobe u međuljudskom komuniciranju. Tuđa misao budi u čovjeku reakciju, a kakva će ta reakcija biti ovisi o čovjekovom znanju, njegovoj spremnosti da prihvati ili njegovom vječnom odbijanju misli osobe s kojom komunicira.

I zaista, isto kao što u kvantnoj teoriji postoji neraskidiva veza između promatrača i promatranog, tako i unutar svijesti postoji neraskidiva veza između mislioca i misli. Uistinu, mislilac jest misao. Misao rađa mislioca koji zauzvrat stvara iznova misao. Stoga je veća vjerojatnost da je misao ta koja stvara mozak nego da mozak stvara misao. Ili, još bolje, mozak i njegove aktivnosti su neodvojivi i kroz njihovu stalnu aktivnost stvara se i održava i um i mozak.

Wolfgang Pauli je za Junga bio odličan medij koji mu je omogućio da tragajući dubinom ljudske svijesti potvrdi dokaze o postojanju poslanika podsvjesti, poslanika dvaju područja ljudskog postojanja, Duše i Materije, koji teže sjedinjenju na jednom višem nivou, nivou koje je za sada čovjeku promatraču još još uvijek nedostupan.

Slijedeći Jungovu misao možemo zaključiti da se u mnogima od nas bore alkemijski procesi duše materije, procesi koji su u zadnjih par stoljeća bili zaboravljeni, upravo ti alkemijski procesi se bore za ponovno priznanje, za ponovno istraživanje.

Sonntag, 25. Oktober 2009

Odrasti do djeteta


Gledajući ovu Dalievu sliku razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi možemo proći kroz Scilu i Haribdu.
SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu.
Ovo je pjesma koju napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama i vjerovala u snagu ljubavi.

Stajala sam dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda
i osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne
slušaju tišinu
uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja.

Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!

Majstori od kojih sam učila

Salvatore Dali je crtao ljudske nesreće

Nebo je plakalo kada je odlazila

biserne kapi su se slijevale

licem vremena kada je odlazila.

Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke,

treptajem jednog srca,

djelovanjem jednog mozga.

Nebo je uistinu plakalo

metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena,

horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja,

nebo je plakalo krvavim suzama

ponad grada u kojem je rasla,

grada u kojem je živjela.

A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u rastopljenom vremenu tog nevremena. A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela.

Vrijeme liječi rane šapuće joj LJUBAV

pa kada se sretnu jednoga dana,

na rubu vremenau poeziji kiše

i u kapima sna

možda će s iste obale gledati kako se sjedinjuju

suze u kristale sna na licu njihovog izgubljenog vremena.


FRAY LUIS DE LEON
(1527—1591)

Sin advokata iz Manche, fratar augustinac, profesor teologije i tumač Biblije na glasovitom sveučilištu u Salamanki, veliki humanist, pobožan i sklon mistici, ali živ i nagao duh. Bio je sjajan predavač i sjajan prozaist u svojim moralističkim djelima, kao što je bio i jedan od najvećih pjesnika španjolskog jezika, iako je pjesme pisao usput i napisao ih je svega 25. Optužen od svojih protivnika, dominikanaca, da je preveo Pjesmu nad pjesmama i da je kritizirao latinski prijevod Biblije svetog Jeronima, odležao je četiri godine u tamnici Inkvizicije u Valladolidu. Kad je pušten, studenti su ga sa slavljem dočekali u Salamanki, a umni i ogorčeni fra Luis je sjeo za svoju katedru i kažu da je prvo predavanje počeo riječima: Kao što smo jučer rekli... Volio je grčke i rimske klasike, njihovu odmjerenost i unutrašnji mir, a naročito je cijenio i prevodio staloženog Horacija, iako mu je po temperamentu bio suprotan.
Promatrao je zvjezdano nebo i ronio u dubine svemira, a čeznuo je za mirnim životom u prirodi i ostajao je uvijek čvrsto vezan uz tlo zemaljsko. Bio je jedan od najvećih duhova u španjolskoj svoga vremena, s dubokim unutrašnjim životom i sve je pisao uz krajnu napetost i koncentraciju, nastojeći da prodre što dublje u nedostupna područja duha i svemira. Precizan i ekonomičan u riječi, postizao je klasičnu ravnotežu i jednostavnost i bio je sasvim suprotan baroku. Quevedo je objavio njegove pjesme upravo zato da bi njihovu čistu smirenost suprotstavio baroknim ludostima. Većinu pjesama napisao je u strofi tzv. liri, koja se sastoji od tri sedmerca i dva jedanaesterca. Koliko je poznato, tu strofu je prvi upotrijebio talijanski pjesnik Bernardo Tasso (otac Torquatov), a pod njegovim je utjecajem Garcilaso de la Vega napisao jednu pjesmu u tom obliku. I dok je ta prilično teška, ali neobično muzikalna strofa u talijanskoj književnosti ostala neprimjetna, u španjolskoj je stekla veliku popularnost. U njoj je napisano nekoliko vrhunskih pjesama španjolske poezije. Luis de Leon i Juan de la Cruz znali su joj dati nenadmašnu lakoću, spontanost i muzikalnost.




PO IZLASKU IZ TAMNICE


Zbog zavisti i zbog laži

padoh u taj zatvor sivi.

O, sretno li mudrac živi
koji skroman zaklon traži
daleko od svijeta zloga
te kod stola ubogoga
samuje u poljskom trijemu
i jedino s Bogom zbori,
a niti ga zavist mori,
nit zavide drugi njemu.

Donnerstag, 22. Oktober 2009

Što bi ti majstore, da posječemo drvo?

Šuti i čisti, zen- koan.

Jesen je bila vjetrovita, a manastir okružen hrastovima lužnjacima. Who Xhon Yuan tek je došao kod svog učitelja Kuan Yang Tzua izučiti mudrost zena. Međutim, Kuan Yang Tzu svako je jutro pružao Yuanu metlu, i pokazivao mu glavom na lišće koje je trbalo pokupiti. Yuan je šutke čistio, i svakim danom bivao sve razočaraniji.
Nakon trideset godina, Yuan je ogorčen pitao Tzua:
"Zašto čistim lišće svakog jutra, kad će ionako sutra pasti novo."
Tze ga je upitao: " A šta bi ti, majstore, da posiječemo drvo?"



Budim se


Budim se zbog sunca koje miluje svitanje,
budim se zbog osmijeha neba,
zbog ljepote moga i tvoga buđenja i
volim te pogledom, sluhom i okusom
budim se i zovem te
krenimo do kraja svijeta
dotaknimo rosu na travi
te čudesne dragulje,
darove sretnog buđenja.
Budim se zbog ljepote svemira i vremena
daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada
budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom

zbog trgova na kojima slušamo tišinu
budim se zbog parkova u kojima pjevaju ptice

budim se zbog istine u srcu,
zbog sreće zbog osmijeha kamenih spomenika,
zbog prerano zaspalih prijatelja,
budim se da nebo ne bude krletka dušama
nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života

budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe
zbog onih okrutnosti svijeta

budim se u ovom svitanju drukčija i nova

budim se, a ti šapućeš
mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica

probudi se ljubavi
rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem
budim se i otvaram oči
tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna
krenimo zajedno do kraja svijeta dok
voda bešumno protiče probudimo se sjedinjeni
u obećanju

da ćemo izaći među koplja sunčeve svjetlosti
hrabro koračati među opustjelim srcima
i u svakom zrncu pjeska
zrcaliti samo ljubav.


Probudih se osviještena i dotaknuh jednu davno pročitanu knjigu. Prisjetih se vremena provedenog u svijetu koji je pun citata iz ove knjige, pun misli koje izrastaju iz drevne filozofije drevnih mudraca. Upitah se što uopće znače napisane riječi kada ne postanu djelo. Jedno drvo je u tom vrtu ipak posjećeno.


Mr.sc. Ksenija Premur, Filozofija Života zen buddhizma, Zagreb, 2006.


Struktura zen - buddhističkih tekstova, ukoliko se oslonimo na književnost zen - koana i zen - priča, kao i temeljnih zen - buddhističkih filozofskih tekstova, pokazuje temeljnu intenciju ka oblikovanju cjeline tekstualne poruke na osnovi takvih pojmova koji bi se mogli nazvati polivalentnim, mnogoznačnim, nejasno određenim i kontekstualno toliko raširenog semantičkog polja da se u svakom posebnom slujaču iznova mora određivati ospeg smisla, a ne neposredno komunicirano značenje na razini same tekstualne postave.

Sam fabularni tok pripovijedanja zasnovan je na PARABOLIČKOM i HIPERBOLIČKOM otklonu od stvarnosti u kojem je skriveni paradoks način izostavljanja jasno docirane pouke, ostavljajući na svome svršetku samo očuđenost i zatečenost, stav šutljivog prepoznavanja paradoksalnog obrata kojemu nit - vodilja nije bila jasno označena u tijeku linearnog slijeđenja tijeka fabule ili logike filozofskog raspravljanja. Stoga je gotovo nemoguće da se na bilo koji diskurzivni način paradoks riješi, protumači ili izloži nekom pojmovniku koji bi bio dostatno prostran da uključi sve mijene značenja na kojima se paradoks i zasniva.

Zen koani su sastavljeni kao prividna mogućnost izbora između dvije alternative koje se na prvi pogled doimaju podjednako mogućima i opravdanima, ali i podjednako nemogućima i neopravdanima.
Svaki koan sadrži stanovitu mjeru besmislenosti s kojim se osjećanjem subjekt uvlači u središte dileme izbora kojim će se naći u situaciji da jednu alternativu prihvati a drugu odbaci. Takvim se izborom nalazi na strani tvrđenja besmislice i potvrđivanja nekog stava koji je sam po sebi neopravdan i lišen svakog smisla.

ALI TO JOŠ UVIJEK NE ZNAČI DA JE DOZVOLJENO VRIJEĐANJE ONOGA KOJI DRUGAČIJE MISLI.

Tek izlaženjem i začaranog kruga tvrđenja i poricanja, prihvaćanja i odbacivanja, afirmacije i negacije može se doći do stanja pročišćene svijesti koja, poput buddhističkog zrcala koje uvijek mora ostati čisto i neokaljano bilo kakvim odrazom, ima neposredni dodir sa konkretnom i nesvodivom ozbiljnošću i svojom istinskom prirodom.

Satori je u podjednakoj mjeri i filozofski i psihološki pojam, ukoliko bismo ga htjeli pobliže odrediti prema mjerilima zapadnih disciplinarnih podjela. U filozofskom je smislu satori oslobođenje i preskakanje na novu ravan prosvijetljene inteligencije, dok je u psihološkom smislu osjećaj uravnoteženosti, spokoja i intuitivne ravnoteže u posvemašnjem skladu koji je sumjerljiv sa spontanom aktivnošću a ne umrtvljivanjem duha.

Satori je, uz sve ovakve pokušaje određenja, onaj ključni moment zen buddhističke filozofije života koji se opire svakom smislu, svakom pokušaju tumačenja, bilo filozofskog, bilo psihološkog, što je ujedno i njegovo bitno obilježje.

Dakle, taj doživljaj je neopisiv riječima, to se može samo doživjeti.

Satori nije neka određena ideja kojoj treba stremiti u težnji ka ostvarenju svih njezinih odrednica, već je prije svega doživljaj, osobita senzibilnost prema trenutku u kojem se vlastita bit sagledava u potpunoj jasnoći i nepomućenosti, ne povlačeći se iz svijeta, već u njega uranjajući na način potpune identifikacije koji bi se moga izraziti samo zen - buddhističkom kratkom izrekom:
"Razumjeti drvo znači postati drvo."

Ima jedna od najpoznatijih zen priča koja dočarava kako bi izgledalo doživjeti satori.

Priča je iz zbirke "Mumonkan" pod naslovom "Džošuov pas". U njoj se, na mjestu na kojem bi se logički očekivao potvrdni ili niječni odgovor na postavljeno pitanje, događa odgovor koji nema nikakvog značenja, koji je lišen svake semantičke i logičke smislenosti.

Taj zen - koan donosi, naime, sasvim određeno pitanje nekog monaha koji se obraća učitelju zena s dilemom o boddhisatvičkoj prirodi svih živih bića.

Monah upita učitelja: "Posjeduje li ovaj pas svojstva Buddhe?".
Prema mahayanskoj recepciji izvornog Buddhina nauka, naime, sva su bića po svojoj prirodi atribuirana svim svojstvima koje odlikuju prosvijetljenost i probuđenost, a kao što vrijedi i dijalektičko jednistvo samsaričkog toka stalne prolaznosti i preporađanja i nirvane kao konačnog oslobođenja od vrtložne empirijske egzistencije koja porađa samo patnju, neugodu i bol.

Dakle, pitanje monaha u priči je samo po sebi smisleno i opravdano kao izraz sumnje i očekivane potvrde u prilog ili protiv ove temeljne teze. U takvom predvidivom smislu monah svakako s pravom očekuje da se teza opovrgne uz dodatnu argumentaciju ili, pak, potvrdi u skladu sa svime što se unaprijed zna u obliku pojmovnog rasuđivanja i intelektualnog stava prema biti učenja.

Međutim, monahovo se očekivanje ne ispunjava, već u odgovor dobiva jednosložni uzvik: "Mu!".

Ova riječ bi u doslovnom značenju trebala izražavati niječnost, negaciju, ali zapravo ima status besmislene riječi koja je semantički prazna, bez ikakvih smislenih odrednica.
U komentarima Mumona, sastavljača zbirke zen - koana dodaje se naredno objašnjenje:

"Svojstva Buddhe u psu?
To je prikaz cjeline, nepobitna zapovijest!
Ako počneš misliti u obliku "da" ili "ne",
Mrtav si čovjek."

Dakle, za shvaćanje ove priče je potrebno osloboditi se neposrednog uvida svih nataloženih uobičajenih oruđa logičkog rasuđivanja, pojmova, konceptualnog mišljenja i naučenih shema. Riječ je o oslobađanju od konceptualnog mišljenja u kojem se odvija sav intelektualni mislilački napor čija je prava priroda tek zamagljivanje neposredno datih činjenica koje u nekom mislilačkom stavu gube svu svoju konkretnost i samoevidentnost.

Kada su zatvoreni svi takvi putevi mišljenja, može se otvoriti i onaj "neprolazni prolaz" u neposredno sagledavanje istine, zbiljnosti i životnosti kojem je prepreka u besmislenoj riječi "Mu" kao odgovoru na diskurs pitanja koje u iščekivanju već sadrži afirmaciju ili negaciju.

Onaj koji uspije dokučiti smisao gornje priče, doživljava svojevrstan šok koji prebacuje na novu ravan spoznaje, novi plan spoznavanja koji više nije nimalo usporediv sa svim dotadašnjim načinom rasuđivanja. To je stanje satorija.

Šuti i čisti, zen- koan.

Jesen je bila vjetrovita, a manastir okružen hrastovima lužnjacima. Who Xhon Yuan tek je došao kod svog učitelja Kuan Yang Tzua izučiti mudrost zena. Međutim, Kuan Yang Tzu svako je jutro pružao Yuanu metlu, i pokazivao mu glavom na lišće koje je trbalo pokupiti. Yuan je šutke čistio, i svakim danom bivao sve razočaraniji.
Nakon trideset godina, Yuan je ogorčen pitao Tzua:
"Zašto čistim lišće svakog jutra, kad će ionako sutra pasti novo."
Tze ga je upitao: " A šta bi ti, majstore, da posiječemo drvo?"

Mittwoch, 21. Oktober 2009

Što je medijski linč?


Pokušah naći neku definiciju medijskog linča, ali ona jednostavno ne postoji.Pod medijskim linčem se podrazumjeva neka situacija gde se priča kreira ne bi li se protivnik izbacio iz igre.

"Zašto se vrata više ne otvaraju, zašto su sobe postale uže?" pita se Kafka. On ne istražuje odgovor, jer zna da ga nema, utvrđuje samo činjenično stanje. On piše o ljudskom otuđenju.

Tako je Josef K. u Kafkinom "Procesu" jednoga dana uhapšen i osuđen iako ništa nije skrivio. On je osuđen po sudu kod kojeg ne važe nikakva dokazna sredstva, prolazi čitav proces, a da ne zna ni tko mu sudi, ni zbog čega mu se sudi. On je nekome zbog nečega smetao i morao je nestati, ali tko je taj netko?

"Posljednji pogled bacio je na najviši kat kuće koja je graničila sa kamenolomom. Kao kad sijevne svijetlost, tako se brzo otvorilo tamo okno jednog prozora, neki čovjek, na toj daljini i visini slabašan i tanjušan, naže se daleko naprijed i još dalje ispruži ruke.
Tko je to? Prijatelj? Dobar čovjek? Netko tko ima saučešća? Netko tko želi pomoći? Je li to pojedinac? Jesu li to svi? Ima li još spasa? Ima li prigovora koji su zaboravljeni?
Svakako ih ima. Logika je doduše tvrd orah, ali ipak ne može odoljeti čovjeku koji hoće živjeti.
Gdje je sudac kojeg on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?"


Josefu K. i čitaocu Kafka ostavlja da nagađa.

Svjetlost je inspiracija i podsticaj za dalje. Njena spoznaja čini esenciju traganja. Tragati može čovjek slobodna i nezavisna duha, čovjek kojeg ne sputavaju predrasude niti strah od poraza. Strah od poraza onemogućava napredak, ali može i stimulativno djelovati jer uči čovjeka da se što bolje pripremi za borbu.
Kako bi u ovom vremenskom kontekstu funkcionirao literarni junak kojeg je književna kritika proglasila jednim od najvažnijih likova prošloga stoljeća?

Današnji Josef K. mora posjedovati svijest o tome da je izgubljenost u šumi zbunjujućih misli kojima smo izloženi, zapravo, prokletstvo koje smo sami navukli na sebe, ne studirajući, ne ispitujući dubinu ljudske duše, ne pokazujući interes za ljude koji misle drugačije, okrivljujući ih zato jer misle drugačije.


Današnji Jozef K . ulazi čista srca u virtualni svijet, predstavlja se punim imenom i prezimenom, a nevidljiva i nepoznata porota ga sudi za nešto što ne zna što je to, za nešto što je po njihovom mišljenju učinio, optužuje ga i secira njegovu osobnost, proglašava ga nepodobnim, guši, zaustavlja mu dah, bode oštricom virtualnog noža, smiješi se nad njegovim ranjenim srcem i on kao Kafkin Jozef K. ima osjećaj da umire u tom čudesnom svijetu sam kao pas.


Ali današnji Jozef K. ima jednu u Kafkinom vremenu nepostojeću, mogućnost, današnji Jozef K. može u virtualnom svijetu pisati o slučaju Jozef K. može barem pokušati svoj slučaj staviti u eter i potražiti olakšavajuće okolnosti za osudu kojom je žigosan.



Tko ne misli kao mi taj je protiv nas.




Zaustavljena u trenutku vječnosti osjetih one davno zaboravljene treptaje.
one kojima sam tražila izvor. Jutros izgovorih riječ ljubav krenuh zvjezdanim stazama i zakoraknuh u prekinuti san.
Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca u zenitu ljudske zloće i životne tragedije okupana istinom mojih snova tvorca u maglovitom oblaku nepoznate energije, na strunama svijesti snagom treperavog srdašca, svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije, naslućujem obrise svog osjećano- kristalnog dvorca.

Podno tog vjekovnog snobuđenja širi se "mare nostrum", plavi izvor ljepote ljudskog postojanja utopljen u istini "mare vostrum."

Daleko od lažnoga sunca, daleko od zločestoće ljudskoga uma, daleko od praznoga srca, daleko od tragedije i komedije, daleko od svijeta u kojem se širi tama tamne nepoznate energije, u bespuću vječnoga neba krije se ljepota sama.

Snene oči, oči boje moga snoviđenja zasjenjene mrakom postojanja i tužnih proviđenja, sniju san o ljepoti ljudskoga obraza, o ljepotici beskraja zvjezdanih staza, o ukradenom snu iz sunčanih oaza.

Na granici između dva neba, u bijegu od požude i straha osjećajući što ljubav treba dobri bog sretnoga trenutka, satkan od zvjezdanog praha ostavlja u mome srcu trag nježnog oblutka.

Današnje sunce miluje svilenkasti san, sije svijetlo da opet bude dan a čudesne svjetlucave zvijezde beskrajem te ljepote jezde ka kristalnom dvorcu, tom nebeskog broda pramcu i dodirom nježnim bude mržnjom uspavanu ljudsku dobrotu.

Od zvjezdanog praha satkan čudesni opsjenar mojega bitka. kao davni san u istinu utkan, dobri bog sretnoga trenutka ubija glas lažni, blaži oštricu riječi, ubilački vrisak jezika britka.

Nebeski vranci me beskrajem nose, jezdim kroz novu spoznaju, maglovito polje puno jutarnje rose, kroz kristale te nebeske kose, kroz kapljice sreće, kroz titraje neba, ponovo sretna i mirna u drevnom zvjezdanom zgrljaju.

Na portama unutarnjeg svijeta misao se širi, čuvarica srca, čuvarica proživljenih ljeta, straža duše moje još uvijek jučerašnjom tugom grca, ali iznenada iz očiju njenih nova iska frca to ljubav me ljubavlju od utvara brani, ljubav ljubavlju moju dušu hrani.
Iz kristalnog dvorca iz dubine srca moga tihi se vapaj dušom mojojm širi
uzdah sneni uspavanog borca koji izgovorene laži s istinom miri, a sjenka duše moje na vagi dobroga boga dušu i tjelo u vulkanu snova ljepotom sklada, mirom srca i ljubavlju vječnom dariva.
Nebeski me vranci beskrajem nose, moji osjećaji ljepotom duše jezde i titrajima dodiruju jutros već usnule zvijezde. U kristalnom dvorcu, u dubini srca sjenka duše moje ponovo san o sreći, spokoju i ljubavi sniva.

Bila sam dugo, predugo zarobljena u nestvarnom svijetu nekog lažnog postojanja i jutros potražih izgubljeni dio svoga bića, onog bića čije oči sjaje ljepotom sna i svitanjem koje razbija tamu neznanja.


"To je prošlost, to nije beskonačnost." uzrujani glas je dolazio iz mog misaonog labirinta.


"Bez tebe ja nebih mogla krenuti na ovo putovanje, ti si moje sjećanje i moje znanje, jedino s tobom mogu uistinu doprijeti do kristalnog dvorca u univerzumu uma. Molim te budi popustljiva i sjedini se sa osjećajem koji se u meni sada rađa." zamolih moju dušu za strpljenje.


"Ja mogu prihvatiti samo ono dokazano i potvrđeno." usprotivi se moj misaoni um.


"Ali onda postaješ rogato čudovište, postaješ slična onima koji te ubiše u virtuali, slična onima koji su te osudili za nešto što neznaš što je to. Ti si moja misao i ti si brža od brzine svijetlosti i jedino sam na tvojim strunama mogla proletjeti milijardama godina, a da pri tome ostarim tek nekoliko trenutaka. To je bilo dovoljno da shvatim da sam samo u kratkom posjetu ovoj čudesnoj plavoj planeti i da ćeš me ti jednoga dana ponovo vratiti u beskonačne plave daljine univerzuma. Toga ću dana ponijeti svoje vrijeme i svoj prostor u vječnost Božijeg sna. Moja će se duša tada uistinu sjediniti sa treptajima univerzuma i ja ću kao svi prije mene postati dio duše svijeta." šapnuh novim tonovima spoznaje.

Jučer ranjena, raskrvaljena, oklevetana, proglašena slučajem za psihijatra, jutros izađoh mirna pod koplja dnevne svijetlosti i dozvolih suncu da svjetlosnom kupkom spere sa mene tugu prošlih dan i zaliječi ožiljke žigosanja.