Sonntag, 25. Oktober 2009

Odrasti do djeteta


Gledajući ovu Dalievu sliku razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi možemo proći kroz Scilu i Haribdu.
SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu.
Ovo je pjesma koju napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama i vjerovala u snagu ljubavi.

Stajala sam dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda
i osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne
slušaju tišinu
uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja.

Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!

Keine Kommentare: