Sonntag, 6. September 2009

Ljubičasti san

Mislila sam da postoji netko u treperavim očima neba, netko mojim očima nevidljiv, netko lepršav i zlatan, netko neznan, a znan. Anđeo čuvar iz mojih djetinjih snova, mjesec lutalica, krilati konj iz drevnih bajki, Venera ta čudesna zvijezda što sutone i svitanja osvijetljava?
Mislila sam dugo, a onda iznenada slijedeći nebeske vrance odjezdih s njima u ljubičasti san i osjetih da je to jednostavno LJUBAV.





Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja,

pa je skidajući svoju košulju zlatnu izranjao jasan,

poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha.

Gledala sam tu čaroliju neba i njom omamljena osjećala

LJUBAV i njenu ljubičastu kosu beskrajem razasutu.

Pružala sam ruke i ljubav se kao čudesni zagrljaj neba

spuštala u taj alkemijski treptaj oka nepostojanja.

Stajala sam snena na obali noći

dok je ljubav presvalačila haljinu

i ljubičasta jezdila nebom,

pružajući dlanove svitanju.

Voljela sam taj čudesni san u koji nisam mogla ući,

voljela sam Ljubav i njenu blagost,

a ona mi se smiješila svojom ljepotom.

Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala.

Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu

dok se rađao dan i polako spuštao mjesec oblačeći košulju bijelu,

krijući se od dana suncem obasjanim.

LJUBAV, ta ljepotica noći,

sunčeva nevjerna ljubavnica

lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike,

poklanja snove lutalicama,

a jutrom nestaje kao neboja

gubeći se pod kopljima dnevne svjetlosti.

Bila sam samo pustolov pred vratima sna

sa žudnjom u srcu čekala sutone,

da ponovo vidim Ljubav

kako napušta rumenu tminu predvečerja

i jasna i bijela prostire za mene svoju ljubičastu kosu,

pružajući ruke svitanju.

Bila samo pustolov pred vratima sna i

sa žudnjom dočekivala sutone,

sa željom da još samo jednom,

pa još jednom vidim kako se Ljubav
bez srama svlači i

za mene oblači svoju ljubičastu haljinu.

Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim,

da dotaknem ruku sna,

ruku ljubavi,

ruku vječne ljepote.

U jednom ljubičastom sutonu ja pustolov pred vratima sna,

pružih ruke, dotaknuh tu vječnu ljepotu,

uzjahah krilatog konja

i uđoh u čudesni ljubičasti san.

Četvrti put moje uzdrhtale duše.



Bilo je to u onom drevnom vremenu kada sam osjećala, a nisam znala da živimo na granici između vjerovanja i znanja. Kultna knjiga P. Ouspensky " U potrazi za čudesnim" mi je otvorila porte četvrtog puta. Krenuh tom maglovitom stranputicom ljudske spoznaje i uronih u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi. Tajnoviti putevi tek probuđene duše me uvedoše u svijet hipoteza, u svijet metafizike uma, svijet mistike i neke nove mudrosti. To je bilo vrijeme kada sam pisala pjesmice umjesto da pokušam pisati razmišljanja o novizrastajućoj znanosti čije poetične tekstove sam istovremeno slijedila. O tome sam već nekoliko puta pisala, u različitim oblicima izražavala taj čudesni osjećaj.
Ovo je jedna od pjesmica iz davnih vremena, pjesmica izasla na četvrtom putu kojeg još uvijek osjećam kao zvijezdani put na kojem slijedim nebeske vrance koji jezde beskrajem univerzuma čovjeka uma.





Titra sveto svijetlo pred očima duše

i vodi je putevima snova
Ouspensky šapće o četiri tijela
Duša duši duše s dušom zvjezdanoga krova,
ljudskog bića snaga sve granice briše,
božjim snom zagrljena
u zagrljaju snenom duša naša bdije
ta
čudesno nevidljiva svjetlost srcem srcu o ljubavi piše.

Zvjezdano je tijelo, Božjom iskrom okrunjeno

alfa, omega, aleph i kabala sveta
vječna vrtnja neba.

Sjedinjenje, pobratimsvo duša
u jednoti svijeta, u svemiru snenom

tek dušom duše svoje
uzdahom neba i izdahom duše sjedinjeno
tijela naša u samsari traju
u tom čudesno nevidljiviom sjaju.

Iskri život sneni snatreći ljepotu

u uzročnom tijelu suncem obasjani ciljevi nas mame,
sjećanja nas zovu,uspomene davne u treptaju oka
svjedoče nam našega života dobrotu.

Duševno je tijelo dušom osmišljeno.

Ouspensky šapće
slušaj treptaj snova u njima se krije glas drevnih pradjedova.
Misao je tvoja iz njihovih duša
u tvoju dušu sjedinjena,

otvori okna njena, ona treba sunce,
tebe ona treba
da beskrajem zvjezdanoga neba
sa zvijezdanim tijelom sjedinjena,
uzročnim oplemenjena
osjećaje, te plodove življena života,
u sedefu srca u bisere pretvara.


Fizičko je tijelo umjetničko djelo,
priroda je pobijedila prirodu u sebi.

Etera, boginja života eteričnom ga ljepotom od etera odvaja.
Sofija je materiji udahnula dušu
i svjetlosnim ga zagrljajem sa vječnosti spaja.

Ouspensky šapće o četiri tijela
četiri nevidljiva svijeta
u svjetlosnom zagrljaju neba, svijetlo nad svijetlima
zrcali se dušom
tom čudesnom misterijom neba.

Tiho i elegantno...

"hodaj polako klizavim putem, jer tamo u zasjedi sjedi demon" - to je jedna stara kineska poslovica.... prošla si svoj život na teži način, nego si u mladosti to mislila da će biti... ta težina života te puno naučila... plaćala si sve svojim greškama, iz njih učila i ponovo se dizala i kretala prema naprijed... demoni, koliko god strašni, uvijek napuštaju sobu sa osmijehom na licu... ti si prepoznavala te osmijehe, nisi padala na slatke riječi takve sudbine i život te doveo tu - gdje si sada..."
napisala mi je čitajući moje drevne pjesme, ShadowoffSoul, jedna virtualna prijateljice.


Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom.

Zvjezdanim sjajem okrunjena,
ljubavlju ogrnuta, ta
čudesna i snena
mjesećeva ljubavnica,
pleše svoj ponoćni ples.
U ovo doba gluho
budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru svijetlosti i sjena.
Trepere zvjezdani cvjetovi ,
prosipaju latice,
iskre te nebeske ružice
i krase ljepoticu kristalima ljetnog smiraja.
Ljubav, ta noćna kraljica
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je moje bodljike
pretvorila u mekane dlanove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja
i ja otvorih vrata blagosti,
zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.

Osluškujem taj tihi romor svitanja,
dok tiho i elegantno
kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru bijele ruže,
osjećam oluju jutrenja i
osjećam
tugu ipak nisam uspjela pobjediti.

Odrasti do zvijezda




Stajala sam dugo na žalu velikog mora,

na mjestu sjedinjenja dana i noći,

tamo gdje je neka,

do tada nepoznata,

snaga pokretala plimu i oseku.

Pod zvijezdama umrtvljena

više nisam razlikovala dan od noći,

zaboravila sam sunce, mjesec se skrio,

nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,

ni Oriona ni Velikog Medvjeda,

a onda iznenada primjetih sirotinju,

sirotinju strpljivu do zvijezda i

osjetih plimu vlastite prošlosti.

Nesretni ljudi imaju prošlost,

prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom,

oči neba mi odgovoriše treptajima.

Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,

koliko se može kad se stvarno voli.

Tišina zagrli moje misli,

zapitah tišinu

Što je ljubav?

U meni i oko mene muk,

zvijezde šute,

vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.

Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti.

Zatvorih oči, da ne gledaju i

uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine,

trenutak prividnog mira

u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,

zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,

u meni prestade noć

moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,

ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.

Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka

ugasnu zorom buđenja,

osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!

Novi dan zasja suncem i ja

uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti,

osjetih trenutak,

živim trenutak,

moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo.

Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja.

Sjenka duše sjenki duše

Ovu pjesmicu sam već objavljivala u raznim oblicima, sjedinjavala je sa razmišljanjima o čovjeku, o univerzumu njegova uma, o njegovoj duši. Sjenka naše duše, to čudesno drugo ja u nama, sjedinjeno u snove koje budni sanjamo, prati nas uvijek na našem životnom putu, sjedinjuje se sa sa sjećanjima, uspomenama, osjećajima, sjenka naše duše nas u zvijezdanim noćima jašući Pegaza odnosi u daljine, u beskraj i sjedinjuje naš mali univerzum sa velikim svemirom, prenosi nas u druge galaksije, a onda iznenada nas ta sjenka naše duše sjedini sa sjenkom neke druge duše i postaje sjena sjenke duše u ljubavi ovjekovječena.



Ljubavni ples duše i njene sjene
igra tetrijeba i ždrala
mjesec i venera
u vječnom zagrljaju božanskoga vala,
kralj nebeskih i morskih mijena
i
treperava ljepotica noći uvijek pomalo snena.

Čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde
i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde.

Ostala je sama
tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene,
dok
kraljica noći svlači se bez srama,
pred vrancima čudnim,
donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene.


Maglovita duša, njene duše sjena stvara uvijek nove sjene
da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti
kao njenog srca sjeme.
Mistični i mudri ti nebeski vranci
obilježja snova,


snova nove sjene,
a duše sjena
putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti


dok buđenje zaborav joj nosi.
I duševnu snagu.
Um moj trepti, šapuće nam duše sjena,
vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit.

Vranci jezde granicama uma i
dušu stavljaju na vagu,
vagu koja može
dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.

Hrabro gazim putevima straha
vranci me nose u carstvo
božjega uzdaha,
a iz srca izrasta simfonija životne krune,
srce srcem srcu
dodiruje te božanske strune .

Slap ljubavi

Gutajući poeziju davno napisanu, poeziju velikih pjesnika naše i drevnih epoha, pokušah slijediti njihovu rimu i tako pronaći svoju. To je bilo u vremenu ne znanja, nesgurnosti, ljubavne boli i duševnih previranja. Gledajući rađanje Venere, vidjeh bisere i pjenu iz koje je izrasla boginja ljubavi ljepote. Biseri te čudesne kapljice se složiše u nisku mog tada mladoga srca i iznjedriše ovu pjesmicu.

Iz morske pjene i sedefa iznjedrena
u bisere pretvorena,
ljubav ta božanska niska
prosu slap ljepote
svjetlucave kapljice sreće,
božansih ruku djelo,
te slavljene, oslikane i opjevane
ljepotice ljudske dobrote.

U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute
mjesec taj pustolov noći s perlama se igra
i ljestvama svetim,
slijedi tajnovite rute
i možda nesluteći prelazi
drevne Jakobove pute.
U beskaju vječnom, u plavetnilu snova,
u bisernom dvorcu eonima znana,
milenijima okrunjena,
zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći
bisreni slap poklanja putnicima noći.

Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena,
početkom svojim dodiruje kraj,
ouroboros, simbol sjedinjenja,
čeka na osjećaje snene
da sunčana joj otvori vrata

za sve one duše
i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje.

Nebeska rijeka, čudesni slap snova,
niska pjesnikove duše,
bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri slap,
a

u ljepoti božjega oka opijena uživa
ponajmanja, samosvjesna,
ljudska oživjela kap.

Biserni je dvorac, univerzum svijesti.
perle se u nisku slažu redom
na tom Jakobovom putu će se putnici na ljestvama sresti
i
sve će se događati božanskim slijedom.
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav,
biserna kap božje ljepote
postade znak ljudske dobrote.