Montag, 7. September 2009

Žena ženi iz sjenke duše.

Trajala sam u jednom čudesnom svijetu, vjerovala da sam pronašla cyberspace u kojem mogu živjeti svoje davno naslućivane snove, vjerovala, kažem ali ljudska taština je bila jača. Pokušah stihom safiru koji od krizme blješti na mojoj ruci ojačati sjaj, pokušah SAFIR staviti na srce i srcem srcu u safirastoj pjeni Afroditine djece pronaći mir. Glupo je poželjeti nešto što je lijepo, nešto lepršavo i sjajno učiniti još sjajnijim, glupo je petljati se u klupko nečije duše jer se klupko tako zapetlja da se više neda razmotati. Svaka napisana riječ s moje strane je bila protumačena kao napad na osobnost, svako pitanje kao provokacija. Žao mi je da se to dogodilo na portalu ljubavi, vjerovanja i znanja.
Evo http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28731 pjesmuljka koji poklonih SAFIRIS, autorici lepršavih stihova, blogerici i članici portala ljubavi, vjerovanja i znanja, pjesmuljak koji već snuje san na portalu Magicus.
Tužana srca se oprostih od portala tekstom " O anđelima i ljudima", tekstom u kojem sam davno pisala o Einsteinovom još uvijek ne ostvarenom snu.
Da, moj san se nije ostvario. Magicus ostaje samo lijepo sjećanje u kojem se zrcali Tigrusova slika o kojoj sam napisala nedavno objavljenu studiju, slika koju sam osjetila srcem i sjedinila se s njom, slika koja nosi naziv "Srodne duše", a pjesmuljak malo prerađen, obojen nijansama moći sadašnjeg trenutka danas objavljujem u ovom svijetu.

Taština je treperila u svom bjesu
i grubošću skrivenom u šapatima duše
stala pred porotu
i
razbijala sliku žene.
bacala je blato na sjenke sna,
kroz maglovitu sferu nestvarnog svijeta
kao štektanje hijene
padale su uvrede
i proždirale zadnje krhotine povjerenja,
ubijale dušu,
gnječile srce.


Stajala sam razgolićena do klevete
tražila oproštaj u zvezdanom orlu,
u mislima starog indijanca,
u zvjezdanom zagrljaju,
u maglovitim daljinama nestvarne istine.

Pružih srce na virtualnim dlanovima,
a srce odbačeno pod nazivom
"dotična osoba"
krvari tugom i prigušenim gnjevom.

Osjećaj ljubavi rađa nove sne,
ljubav tka ljepotu postojanja,
ljubav gnjev pretvara u blagost,
ljubav grli svjetlosnim zagrljajem
ljubav voli svaki novi dan.

Žena ženi iz sjenke sna
poklanja ovaj stih
pjesmuljak tuge
dlan bez srca
jer srce je već davno
odbačeno, odbijeno, zgaženo
proglašeno bolesnim,
neupotrebljivim.
Žena ženi iz sjenke sna
ostavlja ovaj stih
i suze
kristale svoga sna u svjetlosnom zagrljaju
Afroditine djece.
Dinaja poklanja Safiris ovaj stih u nadi da će Safiris u safirastom oceanu svoga života jednoga dana shvatiti, osjetiti, razumjeti da je Diana, boginja lova i mjeseca, Giordanova svjesna spoznaja, čuvarica ljepote na portama znanja, vjerovanja i ljubavi.

Ti više nisi dječak.




Otvaram staru požutjelu pjesmaricu, u kojoj je skrivena patnja i bol i listam stihove koje sam pisala izrastajući u ovo što sam danas, u ženu koja osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima.


Bilo je to davno

na ravnici uz veliku rijeku,

na šljunku s kojim smo se igrali,

na pjesku kojim smo trčali,

na cesti koja nije vodila nikamo,

na nebeskoj pućini među zvijezdama

na mliječnim stazama sna.


Da, bilo je to davno,

tamo gdje je ostao dio mene,

tamo gdje smo položili ispit zrelosti,

tamo gdje smo poljubcima učili opraštati,

tamo gdje je ljubav izražavana augmentativima.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

tvoje tadašnje slabosti

su postale tvoja snaga

ubio si dječaka u sebi,

nažalost ti si danas samo čovjek.


A moja ljubav?


Ja neznam da li sam i koliko ranjiva

jer me nisu ranjavali,

neznam da li mogu plakati

zbog ukradenog vremena

ili izgubljenog sna

jer

ljubav je ljubavlju srce hranila

ljubav me je ljubavlju od tebe branila

ljubav je stvarala moje vrijeme,

rađala sne,

živjela život.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

ubio si dječaka u sebi,

a u meni,

meni još uvijek živi djevojčica

i sjećanja na nedeljna jutra

u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe,

da bi naše igre na pjesku pješćane obale sna

vječno trajale.

Ti si ubio ljubav ubijajući sebe u sebi,

a ja ju nazvah novo svitanje

i ona je lijepa

ona je jutro u kojem se budim,

ona je podne u kojem volim dan

ona je suton u kojem grlim novi san.

S njom u sebi

ja pozdravljam skitnicu mjeseca

nebeskim vrancima jezdim zvjezdanim stazama

i budim sjećanja na jutra

u kojima sam voljela tebe.


Danas imam samo ljubav.


I sretna sam.

Dođi jedno veče i donesi snove,

snove ogrljene čekanjem trenutka,

trenutka koji nismo spoznali,

dođi s buketom ljubavi i

mirisom uzbuđenja.

Dođi, ispruži ruke

i voli me, jednostavno voli,

voli me u zemlji Petra Pana

u zemlji koje nema na zemljopisnim kartama

u zemlji u kojoj sunce nikada ne zalazi

u zemlji koju smo

gradili u snovima.


To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako.

Kao miris lavande.






Zavoli dan u kojem se budiš,

zavoli misli i sjećanja,

dozvoli srcu da diše, onda ćeš saznati


i dali je moj glas prošlost

koju želiš zaboraviti.


Stoji, gotovo nepostojeća,

izbačena iz svih uzbuđenja,

nestvarna na platnu života,

tužna žena trenutka,

bolesna od sebe,

žedna na izvoru.


Lebdjela je ovim ljubičastim poljima,

danima, tjednima, godinama, desetljećima.

Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota.

Sve je uvijek bilo isto,

bez boje,

bez mirisa,

bez uzbuđenja,

sve je ostajalo nepromijenjeno.


Ili joj se to samo činilo?


A onda kao zvijezde padalice,

zatreperiše na njenom nebu

oči boje sna.

Postoji netko u očima tim,

netko nevidljiv očima ovim

netko naznan, a znan.


Vjetar joj dotaknu obraz,

obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica,

razmrsi utegnutu kosu i

donese ljubičasti miris

jednog davnog sna.


Smije li dotaknut stare snove?

Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?


Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i ona se prisjeća jednog drevnog sna.


Žena zagrli vjetar i

nošena nebeskim vrancima

odjezdi u beskraj

osjeti širinu ljepote i

sve tajne svijeta

kao nježnost boje,

kao miris lavande

kao vječnu istinu u

u ljepoti sna.


Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno,

a ona noćas osjeća ljepotu mirisa,

lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto

doploviše čudesnom rijekom sjećanja

u ovaj trenutak buđenja u snu.


Iznenada slobodna,

izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena

pomilova mjesećevu prašinu,

rastrga korotu i krenu zvjezdanim stazama

u zagrljaj ljepote.

Želja se prosu opustjelim srcem

Noć bez sna postade

san njenoga života, noć boje lavande,

noć puna mirisa ljepote,a

ona budna, neumorna,

svijesna svih onih izgubljenih,

neprospavanih,

neodživljenih

zagrli krilatog konja i odleprša u trenutak ljubavi.


Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san.

U mirisnom dućanu duše

Ovu sliku sam dobila u vremenu kada sam vjerovala da galijom mira i spokoja plovimo oceanom samsare i sudjelujemo svjesno u vrtnji kotača života, u predivnom svijetu anđela, u svijetu znanja, vjerovanja i ljubav, u univerzumu koji se danas za mene zrcali u svijetu predivnih Tigrusovih slika

Boris Pecigoš- Tigrus;
Solsticij

Stojim na hridi naslučujuće zore,

opraštam se od ljepotice noći

te radosne kupke neba

udišem svitanje i pružam dlanove

suncem obasjanoj pjenušavoj sreći.

U misinom dućanu duše

postajem lovac u žitu

grlim makove još snene,

mekoću kukoljem žigosanu,

drevnim snom ogrnutu,

vjetrom milovanu,

srcem opjevanu,

umom nacrtanu,

rukom dotjeranu,

tu treperavu ljepotu.

Dotaknuta jutrenjem vedrine

moja uzdrhtala duša

usidrena u njedrima noći,

mjesečevom mjenom opijena,
nebeskim vrancima nošena,

toplinom srca probuđena,

radošću života okupana,

u mirisnom dućanu duše

ljubavlju oplemenjena,

zaboravlja tužna sjećanja,

raskida ugovor neživljenja,

napušta luku nepostojanja,

i uranja u beskraj oceana,

u radosnu pjenu osjećanja.

Srodne duše.

Boris Pecigoš- Tigrus


U mirisnom dućanu naše duše nastaju prvo misaone slike koje mi pretvaramo u osjećaje, a osjećaje pretvaramo u djela naše duše. Tada se šire čudesni mirisi, trepere boje iskri se svijetlost i sjenka našeg bića i prelazi u napisanu riječ, naslikanu, sliku ili postaje skulptura. Ponekad je teško dati naslov djelu koje je izraslo iz fontane naše unutarnje svijetlosti i postalo zrcaljenje prelamanja unutarnjeg sunca.


Promatram sliku mladog umjetnika, uspoređujem je sa njegovim drugim slikama i osjećam kako me energija, njegova energija omamljuje. Svako njegovo djelo je priča za sebe, pjesma koju on bojama i kistom pretvori u novo zrcaljenje duše.

Njegove slike govore, šapuću, šire mirise i zvukove, a sve zavisi o trenutku u kojem ih promatram, one ponekad i dodiruju, postaju vjetar, velika rijeka, most ka beskraju, nebeski vranci upregnuti u kočiju moje duše, one plešu vilinski ples, odaju toplinu zagrljaja u ložnici srca.


Sva umjetnikova lica, nasmiješeno, radosno, tužno se zrcale u njima, onaj čudesni treptaj oka u kojem slika nastaje je ona vječnost u kojoj se sjedinjuje prošlost i sanja budućnost.


Umjetnik sam kaže da mjenja naslove slika jer u svakom trenutku inspiracije dolazi do erupcije emocija kojima on daješ oblik, izraz, boju miris i ja mu to vjerujem, ali za promatrača njegovo djelo ostaje uvijek zrcalo njegove mirisne duše.


Često prošetam njegovom virtualnom galerijom i napajam se ljepotom, i snagom jer iako posredno iz svake njegove slike zrači energija koja opija i snaži.


Umejtničko djelo koje poziva na ponovno gledanje, na uvijek novi doživljaj je doista prava umjetnost, integralna umjetnost u kojoj se uvijek osjeti duša umjetnika, a ona se uistinu ogleda u svakoj njegovoj slici, zrači iz svake pjesme, dodiruje nas iz svakog teksta.


To je ono što je uvijek novo i neponovljivo, paleta doživljaja i emocija kojom obogaćuje promatrače svojih uradaka. Gledajući njegovu sliku osjetih treprenje energije u sebi, osjetih kako se pokreću vranci na nebu moga misaono- osjetilno, osjećajnog univerzuma. Zatreperiše tanane strune, nebeska kočija me povede u vrijeme oluje ruža i ja se sjetih očiju boje sna, očiju u čijem pogledu otkrih da postoji netko, netko mojim očima nevidljiv, netko naznan, a znan. Kao u davno ispričanoj bajki osjetih sokola moga vida, progledah učima duše, i prisjetih se davno napisanog stiha.
Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce,
tebe kao vjetar prerije
i cvjet jedan planu za svo ono cvijeće,
za sve ugašene zvijezde,
za sve ono što je ostalo u tami
i za sve što nije cvalo
u jednoj ruži
danas pupa mnoštvo prošlih,
ne procvalih ruža.

Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad plavetnilo beskraja i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se svi mi ogledamo.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u beskraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.
Postanimo nemirni sanjari koji u ovoj čudesnoj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj ljepote postojanja i onda možemo šapnuti.

"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori.

Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan.

Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv."

Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaono- osjetilno- osjećajne mogućnosti. Zavolimo sebe i onda ljubav uistinu postaje naš anđeo čuvar, onaj tajnoviti netko kojeg gledajući ovu sliku, nazvanu srodne duše, osjetimo u očima boje sna.


Pogledajmo još jednom sliku. Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav.
Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.