Dienstag, 8. September 2009

Sjenka njene duše







Ona danas nestvarna, danas nepostojeća, danas daleka, a ipak užasno prisutna u svakom trenutku, prisutna u sjećanjima, prisutna u uspomenama, stoji na obali nekog nepoznatog mora i šapuće u beskraj svog nedosanjanog sna. U noćima punog mjeseca vidim sjenku njene duše, kako praćena Kairosom jezdi beskrajem sa nebeskim vrancima i i među očima noći traži jedan davno izgubljeni pogled.



"Pri rastanku su zaboravili zatvoriti
vrata sjećanja,

zaboravili ugasiti

vatru na ognjištu uspomena

otišli praćeni svatko svojom mladosti,

misleći to je dovoljno

za gušenje svih požara u srcima.

Vrtlozi želja su se vraćali
dok su se oni

na ruševinama snova dobroti nadali
željeli su tračak spasenja,

bježeći od bola i poniženja,

zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama

i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.

Ljubav je tinjala,

grčila se, tražila puteve

nalazila ih i gubila u uzdasima,
u kristalnoj kugli daljina

i kricima osamljenih sudbina."



Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Zamišljam kako nestvarna sjenka njene duše lebdi nad obalom uspomena i zaustavlja bujicu sjećanja, traži ono njenim očima nevidljivo u treptaju njegovog oka.



"Lutala je snovima,

gradila svjetionike na hridima

nepoznatih mora,

krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,

sanjala o uvali mladosti,

o mirisu tek procvalih lipa,

o susretu na davno zapretenom ognjištu

na kojem su još uvijek iskrile želje u sjećanjima."



Sjenka njene duše stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako čudesno sunce polako ulazi u njen san. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena, da dotakne zvjezdanu prašinu, da sjedne u nebesku kočiju, da nošena Kairosovim vrancima zakorači u njegov vječni san.



"Ako si našao tišinu vječnosti

ako si posadio čemprese

u dolinama gdje su nicali naši nemiri,
cvjetali naši prvi dodiri

i krenuo stazom nove sreće,

Tvoje sreće...?

Tvoja sreća će biti obala mojim snovima,

a moja ljubav sunce nad čempresima.

Ako si sada drugačiji od mene

nemoj se više okretati.

Moje ruke, bi mogle postati ubice željama,
krvnici tvojim snovima,
zla sudbina tvojim čežnjama,
tuga tvojim žudnjama.
Sjenka duše moje šapuće sjenki duše tvoje
ne okreći se ljubavi

ostavi me samu u dolini naših nemira
jer

uspomene su lijepe."




Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama duše univerzuma, o putevima ljubavi koje prelazi njena duša snena, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka. Ostala je sama, u beskraju zvjezdanog neba, u nečujnim šapatima srca, ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali nebeskim bespućem, lovili zvijezde padalice, kupali se u mjesećevom srebru i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.



Zamišljam kako sjenka njene duše grli sjenku njegove duše i kako njihova nikada ostvarena istina o životu u ovom svitanju postaje ostvarenje njihovog drevnog nedosanjanog sna.

Una lacrima sul viso.






Jedan je čovjek sjedio na morskoj hridi i promatrao svjetlucavu pućinu u kojoj se kupalo sunce u odlasku i širilo svoj svjetlosni zagrljaj uvalom na kraju svijeta. Niz obraze su mu se kotrljale suze u kojima su se zrcalile sve njegove godine. Lepršava kao vila, bjelja od najbjeljeg anđela, slična sedmom osmjehu boga, u maglici njegovih sjećanja, pjeskom je koračala djevojčica s mjesecom u kosi. Zaustavila se na granici između svjetla i tame, na granici između radosti i tuge i promatrajući ga upita:

Reci, zašto su ti suze bijele?

Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.

A zašto su suze ponekad zelene?

Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.

Reci mi a zašto su suze ponekad crne?

Kada više nema suza tada plaču oči crne, oči koje su na kraju životnog puta vidjele pravi pravcati život.


Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze i padale na pjesak koji je svjetlucao svjetlošću trenutka.

Čovjek je plakao svjestan ne življenog života, svjestan propuštenih trenutaka koji su se kao, sada bezvrijedna, ogrlica slagali pod njegovim nogama.

Djevojčica se smiješila osmjehom prohujale mladosti i odskakutala niz plažu, a čovjek je šaputao vjetru.



Bila je lijepa onu večer.

U odvažnoj igri pala je njena haljina.

Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.

Ona se otrgla i rekla: Do sutra!

Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje.

Nasmiješila se i rekla:

Ja sam kći Sunca,

tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.

Ne govori mi o varljivim nadama,

draga,

nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza

i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.

Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?

Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom,

kada sam kraj tebe tugujem zbog dolazećeg rastanka.

Pomilovala je moje lice smješeći se,

ustala je, obukla haljinu i otišla.


Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.


U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja,

šaputao je,

tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.

Prošlost na granici sna i jave,

okus izmješanjih previranja duše,

mirisi pjenušave sreće,

radosna kupka davnog postojanja.


Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kapljicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.



Željeli smo razbiti ljubav u komadiće,

željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.

Borili smo se protiv suza,

protiv nježnosti,

protiv snova.

Ispirali smo dodire,

tragove poljubaca, gorčinu i bol.

Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,

željeli smo biti čisti,

neokaljani grijehom,

željeli smo lažima širiti svjetlost neistinskog postojanja,

a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.


Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na granici između sna i jave,

na krhotinama neostvarenih želja,

na krateru ugašenog vulkana

zapalimo još jednom vatru

dajmo ljubavi još jednu šansu.

Sunce u ovom sutonu sna

se zrcali u tvojim očima,

obasjava ta dva mala okna

iza kojih još uvijek ljubav spava

i sanja naše ne dosanjane snove.

Zagrli me novim snom

Volimo se bez prošlosti bez budućnosti,

volimo se treptajem sreće

uzdahom ljepote,

dodirom dobrote,

milovanjem želje,

volimo se u trenutku za sve one propuštene.


Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala dijadem u svojoj sijedoj kosi.

Niz njeno ostarjelo lice su se kotrljale suze i postajale svjetlosni zagrljaj njenog tek probuđenog srca i njena ljubav.

Pater eius est sol, mater eius est luna





Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje Tabula smaragdina. Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline.

Danas često zaboravljamo sjedinjenje Lune i Helija, zaboravljamo to čudesno alkemijsko vjenčanje iz kojeg se rodio svijet i pričinja nam se da je svijet bezdušna mašina kojom je čovjek samo racionalno upravlja. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se susreće u
vječnim melodijama i u pjesmama



Čovjek, čarobnjak, opsjenar

živi svoje iluzije, svoje apsurde sanja,

čovjek to čudesno zrcalo svijeta

dotaknut Sofijinim snom

protkan krvotokom boga

diše ritam i živi pokret

tek probuđenog svijeta

u kojem njegova duša eonima luta.

To najfinije tkanje,

tvar svemira utkana u srce

veze još uvijek zlaćanu čipku života

s ljubavljnom niti nedosanjanog sna.

Gdje počinje to veliko klupko

iz kojeg, kao pahuljice snijega

između niti dnevne svijetlosti,

izrastaju čvorovi sudbine,

i kao nestašna djeca

traže srce

tvorca čudesnog sna.

Tko zna kuda nas nosi

svileno tkanje,

satkano tisućama čvorova

sreće i tuge, ljepote i boli,

oplakano i opjevano.

Tko zna kada i kako će svršiti čarobni let kroz eone

u kojem vremenu ćemo prestati tražiti put

u blještavom krajoliku

vječnoga božjega sna.



Hermetičari, nasljednici ideja Hermesa Trismegista, od Platona, preko Pika de Mirandole do Ficina, vjerovali su da je svjetlost božanski krvotok, a njihovi nasljednici, srednjovekovni alkemičari Paracelzus i Agripa od Netelshajma ili kasnije Mesmer i Kircher izvodili su prve eksperimente prilikom kojih su iskrile nove iskre i rađao se elektricitet. Benjamin Franklin, Luigi Galvani i grof Aleksandro Volta, pioniri otkrivanja i obuzdavanja famozne božanske energije, pretvoriše božju krv u nama u dohvatljivu svijetlost koja nam govori o ljubavi.

Nebeski vranci




Da mi se vratit u mirne vale djetinjstva mog, na oltar snova i opet bezbrižno snivat san o ljepoti postojanja.


Na valovima davnih snova,

iz pjene mog plavog beskraja,
izranja srebrna kočija koju,

dodirnuti ljepotom svitanja,

nebeski vranci odnose

ka vratima vremena.


Začuh zvuk morskih orgulja i osjetih božansku matematiku, zaustavih nebesku zapregu i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena, osjećam moć sadašnjeg trenutka, osjećam da uistinu postojim.


Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vremena, na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca.

Plava ljepotica korača tepihom svitanja

i traži nestalo sunce

na svojoj putanji do vječnosti.

Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a

ona kao zalutala lastavica savi gnijezdo u beskraju

i sakri se u njedra svemira.

Izrasla iz ljubavi univerzuma,

postade zipka čovjeku i

dodirnu strune nebeske harfe i

one zatitraše simfonijom

mog, tvog, našeg vremena.

Tu si i kada te nema

ti usnulo sunce umom plavičastom snu,

koji u tvome zagrljaju snivam.

Tu si i kada te nema i

griješ mi promrzle obraze pogledom

što gori vječnom vatrom postojanja.

Koračam tišinom nebeske rijeke,

uzdižem se Jakobovim ljestvama i

tražim vrelo

tvog vječnog snivanja i

budim usnulo sunce

da odvojim dan i noć,

da bude svitanje,

da plavičasti san potraje,

da ljubavni zagrljaj ne prestane.

Ti si tu i kada te nema,

čujem te vjetrom u zvuku

morskih orgulja,

vidim te u plesu sa oblakom,

prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka,

u treptaju još snenog oka.

Ti si tu i kada te nema,

tu u plavićastom snu,u plavom svitanju,

na dlanu s kojeg se uzdignuh u ovu putanju ka vječnosti,

u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda,

lepršanja leptira i treperenju ružinih latica,

granama pinija i suzama neba,

u vječnom nastajanju ljepote,

u neuništivoj snazi koja se rađa proljećem,

živi ljetom i vjetrovima uspavana

nestaje u jesenjim maglama,

da zimom dotaknuta prespava umiranje

i ponovo svane proljećem uvijek lijepa,

majka ljubavi, energija buđenja i snivanja,

rađanja i umiranja,

tvojim svijetlom obasjana,

tvojom toplinom ogrijana,

moja predivna odora,

ta čudesna, ponekad svojeglava,

ali uvijek budna čuvarica snova.

Ti si tu i kada te nema,

tajno vremena i snago trajanja,

ti nevidljiva energijo, izvoru sjaja i blještavila,

nemiru ovog beskraja kojim sretna jedrim i

sreću sa sretnicima djelim u ovom hramu koji nazvasmo dom,

na oltaru snova na kojem cvijeta najljepši cvijet moja, tvoja, naša, njihova

LJUBAV