Samstag, 19. September 2009

Mjesećeva sonata




Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala predivne tonove svitanja divila se simfoniji boja i mirisa, iznenada se bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom. Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj. Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres za geometriju tijela i pokreta. Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću. Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog mistika iz trinaestog stoljeća.


Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebe

Kroz sebe

I shvatila da smo isti

"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,

Čiji si ti voljeni?" pitala sam.

"Svoj vlastiti," odgovorio je;

"Jer ja sam jedan i samo jedan -

Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko.

"Tražila sam samoću sa svojim voljenim,

No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.

Ja sam onaj koga volim;

Onaj koga volim je ja

Tko je ljubavnnik?

Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;

Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;

Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;

Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;

Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!


Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja sam je osjećala samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice.





Bol, ta nezvana gošća u mom tijelu, svaki tren oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinje uvijek novi krabuljni ples mojih osjećaja.

Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice?





Jedini način je misaono- osjetilno- osjećajno putovanje tijelom, pokušati uronuti u zvukove mjesečeve sonate moga malog univerzuma i uz čudesne tonove sanjati ljepotu postojanja.

Srebrene zrake se, dodirujući moje misli, lome i osvjetljavaju mi stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva moje podsvijesti. Odjednom vidim misao na izvoru sna.


Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u labirintu zrcala svijesti otkrivam čudesna prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, očima neviđeno, osluškujem ono do sada ušima nečujno. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni trepere sitne strune još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma i ja vidim sva moja proživljena stanja.





Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem oluju mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujem obrise mog uspravnog tijela u pokretu.

Tonovi mjesečeve sonate prelaze u ljepotu jednog novog sna, sna za elizu , jednog davno komponiranog sna o ljepoti ljubavi i ja osjećam kako se u meni budi uspavani ritam i vidim kako čudesni stranac nespretnim koracima nestaje iz mog života. Još uvijek opijena ljepotom novog osjećaja ja sanjam dalje. Ljubav, ta čudesna energija satkana u melodije vječne glazbe, je energija kojom pobijeđujemo sve utvare i sva nesvjesna stanja. Moje srce zatreperi ritmom buđenja.


Jutros dobih ovu čaroliju na poklon mačkica u pokretnoj slici. Pogledajte kako slika može oživjeti, dobiti ritam i dinamiku.
Dotaknite kist i čarolija počinje!

Ljubav dolazi sa zvijezde pod kojom smo rođeni.



"A kad se utješiš (jer čovjek se uvijek utješi) bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek ćeš mi ostati prijatelj.Poželjet ćeš da se smiješ sa mnom. Otvorit ćeš katkad prozor, onako, iz zadovoljstva...Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući nebo. Ti ćeš im tada reći: DA, ZVIJEZDE ME UVIJEK TJERAJU NA SMIJEH! A oni će misliti da si lud. Baš sam ti podvalio..."


"Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. Ali ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema..."

"Mali Princ"






Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost noćnoga neba, je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje, vjerovanje i potvrđuje našu neprestanu žeđ za novim saznanjima. Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskonačnost svemira, dok se kupamo u srebrenoj mjesećini i brojimo treptaje očiju neba, veselimo se zvijezdama padalicama, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom beskraju. Pokušavamo vidjeti ono očima nevidljivo, čuti ono ušima nečujno, tražimo osmjehe među zvijezdama, osluškujemo žubor nebeskih visina, radujemo se suzama svetoga Lovre, nadamo se ispunjenju ljubavnih želja u toj čudesnoj noći.

Kaže se da nam je znanost raskrinkala dugine boje, oduzela vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obečanja. No usprkost tome mi još uvijek prelistavamo tu davno napisanu bajku za odrasle i pričinja nam se da smo, slično Platonovim ljudi iz špilje, žrtve osobne iluzije stvarnosti, žrtve njenog samo materijalističkog poimanja. Tada nam postaje jasno da nam naša urođena svjest u isto vrijeme dokazuje i pobija našu pravu stvarnost.

Kada stojimo pod suncem, osjećamo njegovo milovanje
i slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesećinu. Jedan je čovjek pišući poeziju želio dokazati da smo svi satkani od zvjezdane prašine i da ćemo se iskreći jednoga dana svi vratiti među zvijezde.

Kada stojimo pod podnevnim suncem mogli bi barem pokušati osjetiti tu još uvijek ne dokazanu istinu. Postanimo Cesarićeva mala vočka koja stoji ljepotom sunca obasjana, doživimo raskoš tkiva os kojeg smo satkani jer kada se sunce malo skrije nestaju sve te čarolije. Vjerujte mi oko nas trepere malene svjetlucave iskrice, one su suncem obasjane uistinu vidljive, ali mi ne obračamo pažnju na njih.


Prisjetimo se pjesme
A.B. ŠIMIĆA





Čovječe pazi

da ne ideš malen ispod zvijezda!

Pusti da cijelog tebe

prođe blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ kad se budeš

zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!

Na svom koncu mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

Probajmo, nije teško, te treperave iskrice pratiti očima, nije ih teško uloviti u mrežu pogleda i sjediniti se s njima. Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa beskonačnosti prostora, tada osjećamo da beskraj izrasta iz konačnosti naših tijela.


Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u tom treptaju oka, postaje naša sunčana strana ulice, a naše postojanje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utjećemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta i živimo na svojoj maloj planeti, kristalnoj kugli u kojoj sunce nikada ne zalazi, u maloj državi sunca u kojoj je vrhovna vladarica ljubav.

Mnogi kažu da se prostor- vrijeme, ta misaona dimenzija našeg postojanj, ne može vidjeti niti čuti, da ga nemožemo dotaknuti ni udahnuti, ali vjerujte mi, mi je možemo stvarati, oblikovati i naučiti osjećati.

PODIGNITE GLAVU ka nebu, pogledajte u zvijezde i vidjet ćete zvijezdanu prašinu, treperavu istinu našeg istinskog postojanja. Osluhnimo, zvjezdana prašina treperi tonovima nekog našeg drevnog sna, zvjezdana prašina sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma.

Kada zatvorimo oči i gledamo srcem vidjet ćemo ono inače ne vidljivo. Kao djeca smo misaono lutali beskrajem zvjezdanog neba, zamišljali ga kao ocean u kojem žive sirene, ona čudesna bića koja inače susrećemo samo u bajkama, ponekada su tamo lepršale vile i vilenjaci ili naši anđeli čuvari. Mi smo ih onda uistinu i vidjeli, mi smo razgovarali s njima i oni su nama odgovarali. Živjeli smo u Alicinoj zemlji čudesa i sve nam je bilo blisko i naše. Odrastajući smo jednostavno zaboravljali taj svoj unutarnji jezik, zaboravljali gledati i slušati srcem. Danas nam znanost ponovo otvara vrata kroz koja možemo kročiti u pustolovinu snova. Tamo gore među zvijezdama, u tom beskraju se zrcalimo mi sami, ogledaju se naše misli, naši osjećaji, naši osmjesi, treperi naša energija.

Treba samo odrasti do djeteta i početi vjerovati u poetičnost novoizrastajućih teorija o nama i svemiru. Tada sreća kapa sa neba, a ljubav se iskri u
sunčanim zrakama koje nas svakoga trena miluju. Zavolimo dan u kojem se budimo, izađimo spremni pod koplja dnevne svijetlosti i tada ćemo i u svitanjima osjećati tu čudesnu beskonačnost u konačnosti naših tijela, osjetit ćemo da smo mi ljubav.
Tada će svitanjem nestati granica između noćnog beskrajna i danje skućenosti, mi ćemo tada osjetiti da smo treperave iskrice svog malenog univerzuma, mi ćemo tada uistinu čuti žubor života, onaj tajanstveni romor velike rijeke bez povratka koju prozaično nazivamo vrijeme i povjerovat ćemo da ljubav dolazi sa zvijezde pod kojom smo rođeni.
Jednostavno ljubav,
šapućem suncu dok
grlim svitanje,
kličem u vjetar i
moj glas se kao Narcisova ljubavnica,
kao besmrtni Eho
širi kopljima dnevne svjetlosti,
nestajući u beskraju, u zenitu sna,
u sunčevom zagrljaju,
u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak,
sjajem večernjice, te
čudesne ljepotice neba,
čuvateljice ljubavnog zova,
braniteljica ljubavnih snova,
sretna vraća u moja njedra.
Dok se pale oči neba, a Oliver pjesmom jeca u vjetar
govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ne probudim iz ovog dugog i lijepog sna.

San o jednom snu.

Prisjećam se davnoga sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u istinski svijet mog postojanja. Osluškujem treptaje moje duše i titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, titraji proizašli iz univerzuma moga uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju mog života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta geometrija mojih misli i arhitektura mojih osjećaja.


Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.

Sad spava i ljubav i bol i težina sva.

Noć je sišla na nevidljivim kotačima,

I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.

Podji, podjimo zajedno, preko voda vremena,

Nitko osim tebe neće putovati sa mnom preko sjena,

Ni sunce, ni mjesec, samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova

Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,

Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:

A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar

Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.

P. Neruda






Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u svoj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta i ponekad mi se čini kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.


Neobrazovan i prestrašen čovjek, nesretan čovjek tamo iza oblaka traži snagu, tamo među zvijezdama očekuje šapat svoje duše, tamo naslućuje rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, moj anđeo čuvar.

"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan" šapnuh u vjetar.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.

"Ja nisam Odisej." šapnuh

"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."

"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka." pomislih glasno.

"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji."


Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje.



Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego lakoću postojanja, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.



Zatvorih oči i nađoh se na tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinova drveta, vidjeh jarbole od leptirovih krila na galiji koja je Odiseja nosila ka Itaki, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju struna univerzuma. Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor života, spoznah da se taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu moje svijesti, da uistinu postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv.

To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom oceanu samsare, osi oko koje se vrti kotač života.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh prvi puta u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo iz kojeg izvire ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka bez povratka, moj život jednostavan i lijep.