Sonntag, 25. Oktober 2009

Odrasti do djeteta


Gledajući ovu Dalievu sliku razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi možemo proći kroz Scilu i Haribdu.
SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu.
Ovo je pjesma koju napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama i vjerovala u snagu ljubavi.

Stajala sam dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda
i osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne
slušaju tišinu
uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja.

Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!

Majstori od kojih sam učila

Salvatore Dali je crtao ljudske nesreće

Nebo je plakalo kada je odlazila

biserne kapi su se slijevale

licem vremena kada je odlazila.

Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke,

treptajem jednog srca,

djelovanjem jednog mozga.

Nebo je uistinu plakalo

metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena,

horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja,

nebo je plakalo krvavim suzama

ponad grada u kojem je rasla,

grada u kojem je živjela.

A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u rastopljenom vremenu tog nevremena. A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela.

Vrijeme liječi rane šapuće joj LJUBAV

pa kada se sretnu jednoga dana,

na rubu vremenau poeziji kiše

i u kapima sna

možda će s iste obale gledati kako se sjedinjuju

suze u kristale sna na licu njihovog izgubljenog vremena.


FRAY LUIS DE LEON
(1527—1591)

Sin advokata iz Manche, fratar augustinac, profesor teologije i tumač Biblije na glasovitom sveučilištu u Salamanki, veliki humanist, pobožan i sklon mistici, ali živ i nagao duh. Bio je sjajan predavač i sjajan prozaist u svojim moralističkim djelima, kao što je bio i jedan od najvećih pjesnika španjolskog jezika, iako je pjesme pisao usput i napisao ih je svega 25. Optužen od svojih protivnika, dominikanaca, da je preveo Pjesmu nad pjesmama i da je kritizirao latinski prijevod Biblije svetog Jeronima, odležao je četiri godine u tamnici Inkvizicije u Valladolidu. Kad je pušten, studenti su ga sa slavljem dočekali u Salamanki, a umni i ogorčeni fra Luis je sjeo za svoju katedru i kažu da je prvo predavanje počeo riječima: Kao što smo jučer rekli... Volio je grčke i rimske klasike, njihovu odmjerenost i unutrašnji mir, a naročito je cijenio i prevodio staloženog Horacija, iako mu je po temperamentu bio suprotan.
Promatrao je zvjezdano nebo i ronio u dubine svemira, a čeznuo je za mirnim životom u prirodi i ostajao je uvijek čvrsto vezan uz tlo zemaljsko. Bio je jedan od najvećih duhova u španjolskoj svoga vremena, s dubokim unutrašnjim životom i sve je pisao uz krajnu napetost i koncentraciju, nastojeći da prodre što dublje u nedostupna područja duha i svemira. Precizan i ekonomičan u riječi, postizao je klasičnu ravnotežu i jednostavnost i bio je sasvim suprotan baroku. Quevedo je objavio njegove pjesme upravo zato da bi njihovu čistu smirenost suprotstavio baroknim ludostima. Većinu pjesama napisao je u strofi tzv. liri, koja se sastoji od tri sedmerca i dva jedanaesterca. Koliko je poznato, tu strofu je prvi upotrijebio talijanski pjesnik Bernardo Tasso (otac Torquatov), a pod njegovim je utjecajem Garcilaso de la Vega napisao jednu pjesmu u tom obliku. I dok je ta prilično teška, ali neobično muzikalna strofa u talijanskoj književnosti ostala neprimjetna, u španjolskoj je stekla veliku popularnost. U njoj je napisano nekoliko vrhunskih pjesama španjolske poezije. Luis de Leon i Juan de la Cruz znali su joj dati nenadmašnu lakoću, spontanost i muzikalnost.




PO IZLASKU IZ TAMNICE


Zbog zavisti i zbog laži

padoh u taj zatvor sivi.

O, sretno li mudrac živi
koji skroman zaklon traži
daleko od svijeta zloga
te kod stola ubogoga
samuje u poljskom trijemu
i jedino s Bogom zbori,
a niti ga zavist mori,
nit zavide drugi njemu.