Mittwoch, 28. Oktober 2009

Vječni zagrljaj Apolona i Dafne



Personifikacija zore, Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca. Barokni umjetnik je želio ovim djelom dočarati kretanje, osmisliti ljepotu ljudskog tijela u pokretu.
Bernini je unio dinamiku i dao skulpturi ritam svog doživljaja, budeći u nama sinesteziju.
Kao promatrač skulpture, vizuelnim osjetilom doživljavam miris zore i grma, zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. U meni se rađa uzbuđenje i pričinja mi se da sama sudjelujem u toj ljubavnoj igri.


Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Dok ljubav ne pustane dio nas samih, energija koja od nas čini prozirnim mramorom i
na vjetru trepravim lovorom.


Dafne, ta nimfa snena, ljepotom odjevena
Apolonov zanos u njoj snagu izgrađuje
srca dva ljubavlju prestrašena
dok lovorov se grm radosno naslađuje.

Treperava haljina zelenog lovora
žena nježno nestaje u beskrajnom moru
bježi od dodira tog nebeskog stvora
u tek uranjajući u svjedoćanstva zoru.

zelenkaste listove prosipa po njoj
Zora joj nudi snagu treptavoga bića
Dafne se pretvara u lovoriku nijemu
koja bježeći od ljubavi o ljubavi priča.

Ljubila je tajno u božanskoj sjeni
njegovana snagom svjetlosti snažne
nadala se da će dodir njezin sneni
apolonu pokazati njene usne vlažne.

Sakrivala je lice, brisala je suzu
božjom voljom postajala granje
zorom zaiskreno treptavo u nizu
nadajući se snazi svjetlosti danje
.

Tekst sam objavila u sklopu mojih razmišljanja o umijeću svakodnevnog pokreta, ali moram naglasiti da je pjesma napisana prije dvadesetak godina po povratku iz Rima. to je bilo ono čudesno vrijeme previranja kada sam svoje osjećaje pokušavala izraziti nespretnom rimom. Pošto su skrlpture u vrijeme baroka izražavale dinamiku i pokret pomislih da bi ova drevna pjesma pasala uz taj tekst.