Samstag, 12. Dezember 2009

Treptaj leptirovih krila, taj tajanstveni ritam svemira....


taj čudesni žubor sa nebeskih visina, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma, nam još uvijek priča bajku o nastanku čovjeka, šapuće nam istinu o ljubavi i nastanku života. Čovjek se rodio iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja, na međi gdje završava stvarnost i počinje san. Sjedinivši u sebi i jedno i drugo čovjek u sebi nosi svejtlosni zagrljaj života. Pa iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u sebi nosi rudimente davnog sna, čudesne treptaje početka, pohranjene u njegovoj ranjivoj duši.

Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara?Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom?Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava? Pita se Danteovim jezikom i onda svojom snenom dušom odgovara,
Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što Dante ljubio Beatriće, ljubav koja je tajni ritam svemira, ljubav koja pokreće zvijezde i planete, ljubav koja ouroboros našeg postojanja.

Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio tek tajni ritam svemira, trepravi roj najsitnijih čestica iz čijeg je titraja uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima.
Milijardama godina svijest univerzuma je stvarala prostor i vrijeme i stvorila sunce koje je rodilo svijetlost.

Svijetlost dotaknu tamu, rodi ljubav i prosu je beskrajem. Treperava u svom postojanju ljubav je poklanjala svijesti univerzuma oči, otvarala okna njene duše. Zvijezde zablještaše i širiše svijest univerzuma u vječnost, ali iza svakog novog zagrljaja svjetlosti i tmine, su ostajale i sjenke, energija koja se odvajala od ljubavi i gubila snagu i lakoću postojanja.

Duša univerzuma je promatrala kako iz njenih sjenki nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline, brda, planine i kontinente.

Čudesni roj čestica svijesti, kao trepravi leptirići spremni za obranu cvijeta univerzuma, zaplesaše predivan ples na svjetlosnom balu i tako nastadoše osjećaji. Anima mundi, osjeti osjećaje sreće, tuge, boli i straha. Osjetivši strah od uzburkale bezživotne materije, svijest zaiskri dušom vjetra, vatre i kristalima tuge. Prazni prostor između gromada poludjele, umiruće energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora, nastadoše oceani.

U toj čudesnoj mješavini osjećaja se probudi duša i nastade plavi planet, zemlja čudesa, zemlja puna sukobljavajućih misli i osjećaja koji počeše samostalno stvarati svoju energiju.

Duša univerzuma proplaka nebeskim svodom, a zemlja joj je suze vraćala oblacima, olujama, munjama i grmljavinom. Tako je počeo je prvi rat svijetova, rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je izrastala.
Adam, nekadašnji anđeo, glasnik neba, je rođen iz eksplozije svijetlosti, a možda je to bio samo neuspjeli eksperiment u laboratoriju božjeg sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi tkivo sna i stvarnosti, dvojstvo vala i čestice, on se odluči za stvarnost.

Njegova uzburkana misao dotaknu dušu materije i izazva eksploziju boja i svijetlost se spusti na zemlju. Umijesto zvijezda na zemlji se odvojiše samo dvije različite čestice i počeše svaka sebe stvarati.

Ecce homo, uskliknu svijest univerzuma i sjedini te dvije čestice svjetlosnim zagrljajem u ljubav iz koje će izrastati ljudi od krvi mesa, ljudi dobri i sretni, ljudi sa srcem koje će u sebi nositi ostatke ljepote sa izvora sna.

Vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda duša, svijest i spoznaja Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja, sve ratove vođene u ime ljubavi i vjerovanja.

Ljudska svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo, danas vlada zemljom.
Adam se spusto na zemlju da bi svojim postojanjem na zemlji stvorio ravnotežu i ostvario harmoniju sličnu univerzumu. Trebao je postati poslanik sna, pripitomiti nagomilanu materiju i podariti joj osjećaj ljubavi, sreće i spokoja i ostvariti pobratimstvo sa univerzumom i to je na samom početku i činio. Zemlja je bila veliki perivoj pun ljepote mirisa, boja i tonova sna.
Izmišljeni prvi grijeh, krađa jabuke sa drveta spoznaje, je postao pošast koja još uvijek traje. Čovjek se boji znanja, odbija spoznaju novoga i luta nametnutim mu vjerovanjem, nadajući se ponovnom povratku u božji vrt, koji je ostao skriven u ljudskoj spoznaji kao znak vječne ljepote postojanja.

Proizašli iz svijesti svemira, rođeni na granici između sna i stvarnosti, mi još uvijek nismo sigurni gdje se skriva Raj, ta željena zemlja, Atlantida, Država sunca, utopija koja još uvijek nije prestala biti utopija. Nesigurni u početak ovog dugačkog križnog puta, kojim cijeli život koračamo, mnogi od nas traže kraljevstvo kralja nad kraljevima izvan sebe, u beskraju Božjeg sna.

200.000. godina, postajanja Homo sapiensa, je treptaj oka u odnosu na vječnost u kojoj se svijest svemira razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo u strahu od osvete neba, vjerujući u jednu veliku laž koju su nam crkveni mudraci jednom davno nametnuli. Čovjek nije istjeran iz Raja, čovjek nosi Raj u sebi, čovjek svojim postojanjem i trajanjem u tajnovitom ritmu svemira, pokreće zvijezde i planete, čovjek jedzi nebeskim vrancima, svaki čovjek na koncu jezdi ka svojoj zvijezdi.

Probudimo se osjećajući tajnoviti ritam svemira, sjedinimo u sebi teorije relativiteta i kvanta, vjerujmo u ostvarenje Einsteinovog sna, jer strahovima u ovoj, od okrutnih izmišljenoj, okrutnoj priči mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život.