Freitag, 25. Dezember 2009

Vječno svijetlo


Vječna iskra, treperavo iznikla iz davno rođenog dječaka, nebu okrenuta, čovjekom probuđena, zvijezdom padalicom pozdravljena, pastirskom pjesmom dočekana, ponočnom tišinomi zvucima orgulja slavljena. Njen put traje tisućljećima, zvijezdana je staza nemirnim dušama, anđeosko svijetlo prestrašenima, svijetlo tek rođenima, smiraj umirućima, melem ranjenima, pomilovanje optuženima, spokoj tugama, sreća nesretnima, ljubav neljubljenima.

Noćas vidjeh zvijezdu repaticu, komet ili tek želju da je Betlehemsko svijetlo na svom dugačkom putu od početka vremena do ustreptalog srca prešlo milijarde svjetlosnih koraka i bilo putokaz zalutalim putnicima, zvijezda vodilja ka jaslicama smirenja, ka njedrima spokoja, ka izvoru čudesnih osjećaja, ka rađanju ljubavi.

U kaleidoskopu snova vidjeh kako nestaju tuge, nesreće, bolesti, vidjeh uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz pepela njenoga oca, vidjeh spasenje brodolomaca, vidjeh ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle čudi, vidjeh poniznost onih koji nisu znali praštati, vidjeh svijetlo nad svijetlima i utonuh u vječni zagrljaj ljubavi.

Krenuh noćas kristalnim ljestvama i otvorih Jakobovu školjku da vidim biser ljepote, da svijetom zablješti postojanje bez pohlepe, zavisti i obijesti, da zaustavim galop jahača apokalipse, da sretnem zvjezdanog orla koji prosipa samo zlaćanu prašinu na duše još usnule u ovoj čarobnoj noći rođenja ljubavi.

Osluškujem zvuke panove frule izmiješane sa tonovima velike nebeske harfe i tiho pucketanje vatre na ognjištu sjećanja. Njihovi odjeci kao mana hrane srce i satiru stare i potisnute tuge, razgrću decembarske oblake, brišu granice ka beskraju i iskre sunčev prah u ovom jutrenju.

Svjetlosni zagrljaj se širi bespućem i ja vidim kako zalutali u tmini neznanja kreću ka odajama spasenja, vidim galije na uzburkanom moru života kako razapinju jedra od nebeskih cvijetova i slijede sjaj čiste ljubavi, stazu ka trenutku istinske spoznaje.
Na portama kristalnog dvorca istine zrcali se štalica i djetešce na slamici, vječna iskra dobrote, ljubavi i životne ljepote. Pristigli putnici ostaviše iza sebe hirovite mreže nepostojanja i zakoračiše u trenutak novog rađanja, u trenutak ljubavi.

Sretan vam Božić!


Sretan vam Božić !

U jednoj staroj, već požutjeloj bilježnici pronađoh stare pjesmice, stihove iz vremena koje sam nazivala olujom ruža. To je bilo ono drevno vrijeme kada sam lutala između ljubavi, vjerovanja i znanja, vrijeme kada sam tražila izričaj o onome što sam onda osjećala. Tada je Jure Kaštelan bdio nad mojim stihom i učio me što je dobro, a što ne. Ovu pjesmu, kao i mnoge druge koje su u to vrijeme izrastale iz mog nezrelog uma, je smatrao lepršavom i sladunjavom. Povjerovah mu i počeh tražiti drugi izričaj.
Danas, nakon ove teške godine, godine pune strahova i previranja, godine koja je ostavila duboke ožiljke u mom srcu, čitam te dječje pjesmice i nekako nostalgično mi se i sviđaju.
Evo jednog od tih davnih pokušaja ljubavi dati oblik stiha.

Anđeo ljubavi.

Lutam snena nepoznatom stazom, snivam o ljepoti što se u sutonu krije,dlanovi miluju, u nebeskom vrtu procvijetali cvijet, taj čudesni željeni svijet, da se anđeo ljubavi, svojim treperavim sjajem, u ljepotu života slije.
Koplja dnevne svjetlosti, kao znak Kupidove smjelosti, taj čudesni trenutak zrelosti budi sjećanja, pronalazi uspomene u prošlosti izgubljene,
i pretvara njihovu prošlu ljepotu u treptaj snenog oka i anđeosku dobrotu.
Iskre sjećanja, uspomene se bude, sve one zaboravljene tuge, neki rastanci zalutali u daljine, trepere bojama čarobne duge.
Vidim staru trešnju u odori kiše i srce urezano, srce koje ne voli više,
a na suhoj grani poezija vode sjaji blješte kristali i smiješe mi se u potaji.
Čujem pjesmu vjesnika neba,simfoniju koju srce sada treba,
ljepotica noći, ona zvjezda sjajna, jutra najavljuje bajna,
ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,
Anđeo ljubavi mi šapuće nježnim glasom
isplakane suze su tek poezija vode
i tvoj kristalni put do željene slobode.

Želim vam blagoslovljen Božić i samo sreću u novoj 2010- oj godini!