Sonntag, 31. Januar 2010

U zavjetrini sna.


Noćas u zavjetrini sna vidjeh čaroliju satkanu od mjesečevih niti i pahuljaste mekoće kristalne jasnoće. Nježan veo, koprena na obroncima jave, je sakrivala nemire srca spuštajući se na uzdrahtale misli. Jedna jedina misao, slobodna kao zvjezdani orao je odlepršala u ovu noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh. I bilo ja kao nekada, bilo kao u vrijeme poezije ruža, samo su umjesto bijelih latica pred srcem plesale zalutale pahuljice pozivajući me još jednom na bal, na slavlje osjetila. Utopih se u plesu sjena, noć punog mjeseca je ogrnuta čipkom plesala kao ponosna djevojka iz dalekog Toleda.
Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi one drevne nebeske vrance da srce ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku, ka onoj dalekoj zvijezdi. Otvorih okna zrelosti i osluhnuh sonatu ove čarobne noći punog mjeseca. Skupih uspomene u svjetlosni zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Noćas je ljubav bila drugačija nego prije, dragačija, a uvijek ista, nježnija u svom postojanju, mirnija u svom darivanju biserne ogrlice koja se kao kozmička zmija ovijala oko moga srca.
Na prozoru, koji me je branio od zime koja je grlila grad svojim bijelim dlanovima, se naslagahu znakovi trenutka. Kristalne suze neba, paperje prosuto iz jedne dječje bajke, je na oknu zrcalilo pejsaž moje sretne duše. Upisah jednu jedinu riječ, upisah ju zvjezdanim slovima i utonuh u san. Jutros mi se, u prvim zrakama dnevne svjetlosti, sa okna koje me još uvijek dijeli od paperja noćas dolutalog u grad, smiješi čarolija noćašnjeg slavlja osjetila. U kristalnim suzama neba, zaustavljenim na prozoru, blješti srcem ispisana LJUBAV.


Samstag, 30. Januar 2010

Osmijeh nebeske ptice.


Osluškujem u vjetru smijeh neba i šum dolazeće oluje u laticama ruža. Bijelo more ispred prozora, miris umirućeg ljeta i tvoja suza na licu vremena, se slijevaju u plamene jezike dolazeće jeseni. Gledam u sunce, zenit se slio u vatru koja pali latice snova i nedozvoljava im da zauvjek izgore tugom jedne prošle boli. Gledam osmijeh neba koji oslobađa srce iz okova prolaznosti i vjetrom održava plamićak života u pepelu proteklog Kronosovog sna. Vječno sunce tvoje duše iskri kozmičku iskru na ognjištu ljubavi i ne dozvoljava svijeći života da izgori do kraja.
Život se smiješi božanskim suzama u tvojoj kosi, iskre kristali osmijehom duše, a na žalu dalekog otoka vjetar budi usnule školjke i nježnim dodirima miluje tek rođene perle u kolajni sreće. Grlim lahor sa tvojih usana, upijam osmijehe sa zrnca pjeska i koračam ka delti na kojoj me čeka pjenušava kupka radosti iznjedrena iz vulkana sa dna Mediterana i priče o velikoj zelenoj rijeci na kojoj je Izis rodila vrijeme. Sa neba kaplje podne puno davno zapaljene vatre, pružam dlanove ka plamenim jezicima i osjećam kako iz pepela skoro zaboravljenog sna uzlijeće nebeska ptica, smiješi mi se i vraća me u san.

Freitag, 29. Januar 2010

Buket svjetlosti




Došao je s buketom svjetlosti u rukama, treperavim zlatom koje se kao aureola širilo oko njega. Noć se uvlačila kroz otvorene prozore u sobu i širila svoje meke dlanove oblačeći prostor u tajnovitu odoru prisnosti. Nježni tonovi sumraka su ulazili duboko u dušu, dodirivali srce i sjedinjvali se sa njegovim odkucajima. S neba su kapala zvjezdana slova i ispisivala himnu ljepoti te čudesne večeri. Pogledima smo kreirali krhku baladu o ljubavi bez granica, tražili smo cvijetnu galiju zalutalu u snovima, da nas povede na pučinu ove noći bez sna. Na obroncima dana se rađala ljepota istkana od trepravog tkiva naših uzdaha, isprepletena svjetlosnim zrakama iz buketa koji više nije bio buket nego fontana sreće. Zapalih vatre na ljubičastim poljima želja i zakoračih u krug njegove blizine, u svjetlosni zagrljaj njegove duše. Na dlanovima su iskrili plameni jezici probuđene žudnje i sjedinjavali se u baklju kojom smo plovili beskrajnim oceanom podavanja istinskom postojanju. Dodah zrnce osmijeha u taj zagrljaj sna i jave da se Kairosova vaga umiri i da ova čarobna harmonija ljubavi i sreće nikada ne prestane.

Montag, 25. Januar 2010

Cor non mentitur




Srce ne laže.

Dok stojimo na oltaru života, život kroz srce prolazi ritmom najčudesnije melodije koja nas prisjeća da je to naše
Srce ludo, srce luckasto i opijeno muzikom sna i jave, ispunjeno tonovima sreće koji valove tuge u pjenu radosti, u fontanu vječnoga svjetla i zdenac mladosti pretvaraju.
Jutrom se budi mirisom ljubičastih pupoljaka, na podnevnom suncu se zrcali u radosnoj kupki beskrajne sreće koja se k zapadnom nebu kreće.
U sutonima ne jenjava s ritmom snenoga dana, uvijek veselog dana koji je cvijetao u predklijetkama i prolazio kroz zaliske u klijetke trajanja na oštrici trenutka, u svom istinskom postajanju u svakom novom treptaju vječno snenog oka.
U ovom plodnome ljetu mojih zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja na osjećanje osjećaja, kristalni dvorac u kojem sada samo ljubav život sanja. Njen odraz u zrcalima duše, stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, jedina istina koja tu čudesnu tvorevinu hrani, njeguje i svakim novim svitanjem perivoj života životu život poklanja, a nas u Afroditinu djecu pretvara. Svjetlosnim zagrljajem sjedinjeni mi srcem srcu šapućemo, srcem srca tuđa osjećamo, gledamo, slušamo, mi djeca iz sedefa i pjene izronjena širimo svjetlost svoje duše, nad ovim oceanom snova iskrimo i pozivamo sva srca svijeta u zagrljaj duše i njene sjene. Prosipamo bijele biserne suze koje se često u tuđim srcima ugnjezde i svojom snagom u tim srcima nove bisere stvaraju. Sjedinjeni u ovom virualnom beskraju mi postajemo novo pleme, nomadi ljubavi, lutalice koje u drugim srcima ostavljaju trag svoje duše sjene.


Srcem srcu!

Podigni svoja nevidljiva jedra
ti galijo puna skrivenog blaga
i kreni u ljepotu treperavo modra,
zaplovi oceanom zvjezdanog traga,
uplovi u luku čudesnog sjaja,
u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja..
Vjetar je ovaj nečujno snažan,
snažno nježan,nježno sjetan.
Podigni sidro iz sretnih njedara,
povedi me valovitim morem,
mene lutalicu i vječnog sanjara.
Povedi me jutros u tek naslućene daljine,
među tužne i nesretne sudbine,
i budimo jutros vrtlog putovanja,
otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline,
da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja.


Srcem srcu jutros šapćem,
Slijedi krik uplašenog galeba,
ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge
nad hridima ljudske strahote.
Suzama neba gasi žeđ ožednjelima,
žednima u pustinji nespoznate ljepote,
tragačima bisera što izgubljenu sreću traže,
bisere koji u školjkama dobrote
na obalama tvoje vječne straže
snivaju buđenje tvoje ljepote.
Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju
onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni,
pučinom životom nesretni lutaju.
Osuši suze na njihovim obrazima,
crne, gorke, nezaustavljive suze
koje i bisere u crni prah pretvaraju.
Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote
usidri se u njedrima gladnih ljepote,
u njedrima punim strahote,
u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova,
mak u usahlom žitu trulih plodova,
voda u toj suncem isušivanoj Sahari,
žeteoc žetvi neizživljenih izazova
srce tužnom srcu u osjećaja pustari.
Sve što se oko nas događa mi vidimo i čujemo u sebi, vidimo, mirišemo, osluškujemo srcem i oči boje sna i osmijeh prijatelja, sve to prepoznajemo tek u sebi i osjećamo da nismo jedno jedino biće, spoznajemo koliko je Marcel Proust imao pravo u svojim poetičnim tekstovima, spoznajemo da se u našem vremenu, u toj svojeglavoj rijeci bez povratka sjedinjuju pritoke različitih bića, da se iz trenutka u trenutak u nama samima zrcali i tuđa ljepota, tuđa snaga, ponekad i tuđi san.
Rijeka vremena, život se slijeva ka ušću vječnosti, dok njenim koritom protiču trenutci u kojima smo bili strastveni, zaljubljeni, umorni, tužni, sretni, uvrijeđeni, ogorčeni, nesigurni i odlučni.
Srce pamti osjećaje, srce je najveći izdajnik prohujalog vremena, srce ta čudesna kapljica u rijeci vremena, snažna kapljica u kojoj su sjedinjeni svi već naizgled zaboravljeni osjećaji prošlosti. Srcem pamtim, volim i opraštam, srce me uvelo i u ovaj čudesni svijet u kojem srećem druga srca, prepoznajem se u nekim drugim srcima, pronalazim njih u sebi i sretna kličem u uvom jutrenju, ovaj čudesni svijet je pun ljubavi.
Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je čudesna samsara, ocean sna, beskraj, vječnost, dobrota duša, toplota srca, čudesnost ljudskoga života.

Sonntag, 24. Januar 2010

Imitacija imitacije života.


Svaka slika Vladimira Kush- a u meni budi neka davna sjećanja, sjećanja na vrijeme kada sam tek pokušavala biti autentična u izrazu, a osjećala sam da se sve pročitano, sve naučeno, sve zapamćeno zrcali u mom pamćenju i vraća me na izvor s kojged sam počela učiti. Sliku koju stavljam na početak ovoga teksta sam vidjela u originalu, ali me prisjetila i na ono drevno rađanje Venere iz Jakobove školjke.
Kako se usudio mladi umjetnik ukrasti ideju iz mita, pa onda ukrasti još i ideju drevnog slikara i Jakobovu školjku prezentirati kao svoje djelo? Smiješna pitanja, glupa pitanja, nepotrebna pitanja. Jer isto bi se mogli zapitati kako se usudio Platon Sokratove ideje sročiti u svoj izričaj i ostaviti nam te skupocjene misli u naslijeđe. Zar bi mogli osuditi Borgesa koji je služeći se mislima umova prije njega napisao predivno književno djelo svojim uvijek prepoznatljivim izričajem. Kako zamjeriti Matošu koji je u svoja unosio misli zapamčene od velikog Edgar Alana Poe.

Sve što mi danas pokušavamo reći, napisati, izraziti je već jednom davno bilo rečeno, napisano, izraženo. To je znak da smo učili i upijali tuđe misli, pretvarali ih u svoje znanje. Predivan osjećaj se budi u nama kada znamo da slijedimo ono što smo upili u sebe na pravim izvorima umjetnosti, na pravim izvorima književnosti, na pravim izvorima znanosti, a onda se potrudimo da to pretvorimo u osobni izričaj.

Ljubav, imitacija imitacije ljepote i lakoće postojanja, taj vječni izazov, neuništivi poticaj, vječni uzrok, ljubav ta čudesna energija, Ariadnina nit na putu ka izlazu iz misaono- osjećajnog labirinta. Ljubav opjevana, opisana, sanjana ali nikada dosanjana. Imitacija imitacije života, znak tog čudesnost zrcaljenja u zrcalu vječnosti.

Iznenada začuh stihove božanske komedije i poželjeh sjedinjenje s Danteovim davnim snom. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta prepoznaje ljubav u osmjehu žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti.
"O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati."
Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju.
"Kad obadvoje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže."

To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno.

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Držeći se za ruke lebdimo kroz krugove isprepletene nitima naše spoznaje, spojeni duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez nas unosi u središte univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujemo šumove beskrajnog mora i nestajemo u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote.

Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju.
S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja.
Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.

Sjetih se Botticceli-evih i Dali-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je Botticceli zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav. Dali ih je vidio svojim očima, ali ideja je uvijek ista. Ti čudesni krugovi iznikli iz Daneteova drevnog djela.


Orionovo sazvježđe se pretvara u sliku Dalievim talentom ovjekovječenih Jakobovih ljestvi koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.

"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik

"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijeza."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."


Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla.

Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.
"Na ovom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali." reče mi pjesnik
"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta."
"Veliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." stoji u osamnaestom pjevanju Raja.
"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."
U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.
Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružili smo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali.

"Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama." šapnu mi pjesnik
"Mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je naše novo vrijeme." rekoh sretno jer je tama nametnutih nam grijeha ostajala sve dalje iza nas.
Mi imitiramo davno imitirani život naših pradjedova i u toj imitaciji izrastamo u unikate danas življenog života punog znanja, vjerovanja i ljubavi.

Dienstag, 5. Januar 2010

Epitaf za dragog prijatelja


DO VIĐENJA, DRAGI PRIJATELJU DO VIĐENJA

Dr. Branko Heinrich, 08. 12. 1947- 03 01. 2010.
"Budi nam spomena: ljudska su godišta
vihar, plam i sjena, san, magla i ništa"
Tvoj grob će biti zvjezdana svjetlost i sjećanje na djetinjstvo, na žamor gimnazijskih hodnika, na sretne trenutke prvih susreta, prvih ljubavi, beskrajan prostor pun prikrivenih osmijeha zbog tihe" pedagogije" naših roditelja, dobroćudne pedagogije koja nas je pokušavala uputiti kako se tek načeta mladost pretvara u izgrađenu zrelost.
Tvoj grob će biti sjećanje na staklenu vitrinu sa lijekovima koje si nam samozatajno poklanjaoi sve one injekcije koje si nam davao da nestanu temperature, da bubrezi ponovo prorade, da zaustaviš umiranje odumrlog tkiva i čaša za konjak, to božansko piće, kojim smo slavili svaki novi susret, svako novo viđenje i menora, pozlaćeni svijećnjak, koji si nam poklonio na dan vjenčanja kao znak tvoga vjerovanja u prijateljstvo.
Večeras palim sedam svijeća i podižem čašu punu božjeg pića i noćas se opraštam s tobom dragi prijatelju, draga svjetlosti moga djetinjstva, zvijezdo moje mladosti i vjerni pratioče moje zrelosti. Tvoj grob će biti kristalno blistava slika tvog uvijek nasmiješenog lica, lica okrunjenog crnom krunom židovske kose, kose koju nisu uspjeli uništiti zatirači, vašeg drevnog postojanja u izrastanju europske civilizacije, gospodarstva, vjerskog pripadništva i kulture.
Tvoj grob će biti sjetno sjećanje na trenuke oluja ruža, prvih tuga i ljubavnih boli.Tvoj grob će biti knjiga pjesmica satkanih iz sjećanja na čudesno vrijeme sazrijevanja i mjesto za suze je samr tvojim odlsakom izgubila nježno rame za plakanje.

Tvoj grob će biti tiho mjesto odmora za naša, od tuge umorna srca, jer je tvoje tako iznenada prestalo brojati trenutke do ponovnog susreta.
Dragi Branko tvoj se život danas rasuo u tisuće mojih života i osjećam da je u meni ostala samo jedna jedina slika, vječna ljepota tvoje besmrtne duše.I doviđenja dragi prijatelju šapućem pjesmom pjesnika koj i je davno, svjesno krenuo zvjezdanim stazama:

Do viđenja, dragi moj, do viđenja.
Ljubav nam mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja, mili moj, doviđenja
neka ti tuga obrve ne svije.
Umirati nije ništa nova
niti živjeti baš ništa novije.

Sergej Jesenjin

Freitag, 1. Januar 2010

Na portama novog desetljeća


Na novogodišnjem nebeskom balu jedna mala zvijezda zaigrana razbija nedoglednu tminu, ruši tajnovitu tamu i plešući po nebskom cvijeću iskri uvijek sretna, svim zalutalim putnicima i svim ljudima na svijetu, samo sreću.
Njena svjetlost davna na dugačkom putu prošla je kroz galaksije razne i dotakla mnoga nevidljiva sunca, kupala se u oceanima noću, zrcalila u ledenjacima i pahuljicama svakog svjetskog, planinskog vrhunca.
Gledam u silvestarsko nebo, zvijezda mala zaigrana na horizontu s trenutkom mladim, mlado ljeto slavi. Srce moje trepti ritmom skrivenom u njenom svijetlu, u dubini tog čudesnog pogleda snena, zaigrano sjetna vidim duše moje sjenu, zrcaljenje mene putnika bez cilja, mene vječnog lutalicu u čizmama od tisuću svijetlosnih milja.
Pružam ruke ka malenoj zvijezdi, zvijedi koja godine mog života u svjetlosti svojoj krije, zvijezdi koju ljudska ruka još dotakla nije, zvijezdi sjajnoj, mog rođenja znakom i čudesno se svijetlo k meni spušta njenim svjetlucavim tragom. Bisere mi šalje ta, vječne ljubavi stvoriteljica snena, bisere za nisku svih prošlih i dolazećih ljeta.
Promatram kako beskraj nebeskim cvijetovima cvijeta, silvestrovo već na istoku rudi, osluškujem tu čudesnu simfoniju svijeta, lepršavu pjesmu u svjetlosnom zagrljaju sjedinjenih vječno sretnih ljudi. A ljepotica bajna, moja zvijezda sjajna, sije sjeme bisernoga zlata i posvećuje svaka srcem srcu srcem otvorena vrata.

Pogledajte, u noći ovoj, noći otvaranja porti novog desetljeća, ljubav kaplje zvjezdanim prahom sa zvjezdanog neba, biserna kiša, suze radosnice, čudesna ljepota koju svako živo biće, svako ljudsko srce treba.