Freitag, 26. Februar 2010

Stranac u nama


Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje umjetničke duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Peter- a Breugel- a. Mit o Dedalusu i Ikarusu u duši se iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu.
Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zrelost ljudsku zauvijek probuđenu. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak, bolni trenutak nemoći iz ljudskoga života. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.
U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka.
Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na porte srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek u sjećanju blješti, a zboga toga se još uvijek tuga i sram u grudima množi.
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj od svijetskih željezničkih postaja, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica, djevojku otrcana kaputa, djevojku prosjakinju sreće, djevojku izgladnjelu od tuge i žednu od patnje. Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala sa zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja.

Godine su prošle, u meni zrelost dozrijeva, ali taj krik još uvijek u mojoj duši odzvanja. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom treptaju oka nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….????
Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom treptaju oka razotkrila, razkrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred nesrećom i tugom drugih okreće glavu.
Danas moje misli kao leptirasta galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, u srcu se zrcale ponekada tužni snovi, ali ljubav prema čovjeku, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme strahova i nesvijesnih stanja ruši i ne dozvoljava strancu da se kao slijepi putnik opet u galiju smijesti. Karta uspomena iznjedrena iz davnih događanja, pohranjena u riznici srca, tek ponekad se kao magloviti oblak nad dušom javi i prisjeća na prošle bure na pučini životnog oceana.
Ucrtah nove karte u svijesnosti svojoj, promijenih smjer galiji života. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer danas osjećam u tijelu onaj tihi nemir i više sjećanja na ljepotu snoviđena proteklih dana. Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi, u snovima ljubav srcu osvijetljava taj put i onda se srce srcem srcu u sunčani zagrljaj uvijek vrati.
Galija života danas kormilari srca tragom, drevnim putevima ljubavi i mira, u dubini duše jedna zvijezda blista, iskri snagu, toplinu, svijetlost oku šalje, ušima ne dozvoljava da ogluše pred tužnim vapajima nekog drugog srca.
Ljubav, skiper dobra srca, moju galiju bez stranca, bez slijepog putnika u duši, sunčanim stazama kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, u luci duševnog smirenja uvijek sretno sidri.

Dienstag, 23. Februar 2010

Dida moj


Bio je ratnik svijetlosti, ponašao se ponekad kao voda, proticao nezaustavljiv između prepreka na putu. U tome je bila njegova snaga, bat tuđih nogu ga nije mogao smrskati, niti ga je bodež mogao probosti. Najmoćniji mač na svijetu nije mogao ostaviti ožiljka na njemu. Prilagođavao se mogućem toku rijeke života, ali uvijek stremeći svom cilju, ka oceanu beskraja. Otišao je kao što je živio ostavivši svijetlo vječne ljepote u mom sjećanju i stih koji još uvijek ponavljam:

O, nono, nono, nono, dobri moj nono,
sve manje ljudi znan ča nalik su na te,
o, nono, nono, nono, dobri moj nono,
al' sriće o kojoj si priča i ljubavi
za te uvik znaj bit će u srcu mom.
Reka si, sićan se dobro i glasa tvog:

"Život je spleten od tuge i od veselja
i pamti, uvik puni smo želja,
al' malo se ostvari od tog"....

A onda sam odrasla i spoznah da je život spleten od tuge i veselja i svaki puta kada čujem Arsenovu pjesmu sa osmijehom u suznom oku prisjetim se čovjeka od kojeg sam učila što je život i ljubav. Roman Bartl je rođen na današnji dan davne 1895 godine u najljepšoj uvali na svijetu u gradu u kojem slušamo simfoniju mora i pozdravljamo sunce.

DIDA MOJ

Danas palim svijeću njemu u čast, njemu čovjeku koji me je učio što je ljubav i sreća.

Montag, 22. Februar 2010

Budim se sretna.

Budim se sretna, budim se zbog sunca koje miluje svitanje, budim se zbog osmijeha neba, divljih vranaca koji jezde oceanom sna, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom, budim se i zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi te čudesne dragulje, darove sretnog buđenja. Budim se zbog ljepote svemira i vremena, zbog daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada. Budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom, zbog morskih uvala u kojima slušamo pjev sirena, zbog trgova cvijeća na kojima slušamo tišinu, budim se zbog parkova u kojima pjevaju ptice, budim se zbog istine u srcu, zbog sreće zbog osmijeha kamenih spomenika, zbog prerano zaspalih prijatelja, budim se da nebo ne bude krletka dušama, nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.
Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog nekih okrutnosti svijeta, budim se u ovom svitanju drukčija i nova budim se, a ti mi šapućeš mirisom sna, okusom meda, okusom mora i soli, okusaom školjke iz koje izranja biser, šapućeš mi cvrkutom ptica, šapućeš probudi se ljubavi rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.
Budim se i otvaram oči tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo zajedno izaći među koplja sunčeve svjetlosti, hrabro koračati među opustjelim srcima i u svakom zrncu pjeska zrcaliti samo ljubav.
Probudih se osviještena, napisah stih i dotaknuh jednu davno pročitanu knjigu. Prisjetih se vremena provedenog u svijetu koji je pun citata iz te knjige, pun misli koje izrastaju iz drevne filozofije drevnih mudraca, vrtu na obali oceana u kojem se kapljice života zrcale sunčevom svjetlosti i mirisom boja. Budim se i pitam sebe, tebe i svijet, pitam što uopće znače napisane riječi kada ne postanu djelo. Jedan pupoljak u tom vrtu na obali oceana ne cvijeta više, jedan leptir ne leprša više nad cvijetovima koji se tamo i bez njega množe, jedno drvo je u tom vrtu ipak posjećeno.

Sonntag, 21. Februar 2010

Osmijeh boga svjetlosti.

Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja grožđa, njegov dolazak pojača u njoj, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti. Bog svijetlosti se nasmiješio i svjetlosni zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu velegrada, sjedinjenje svih prošlih trenutaka u taj jedan jedini. Njenim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i krštenje.

Oko njih je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra. Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki nasmiješeni mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Ona se prisjeti buketa koji je dobila za svoj osamnaesti rođendan, osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće.

Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali hoće li ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme. Da li će ova mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih, kao što je i ona jednog davnoga proljeća, krenuti u pustolovinu novih spoznaja, očekujući renesansu sna?

Stajali su na obali jezera i činilo im se da sva nesretna stanja tonu u zaborav. Sjetila se Petrarkinih stihova i osjeti umiranje prošlosti da bi ljubav u njima mogla živjeti. Vječna svjetlost s neba je sjedinjavala suprotnosti u sintropiju istinskog postojanja. Elementarna snaga njihovih energetskih polja, to univerzalno ljepilo života i sna, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje.
Vesela znanost o istini početka raširi ruke i zagrli ih u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi.
Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle nove misli i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28599

Pjesma s proljeća



Blještava na ljubičastom nebu luna pleše svoj ples oko plave planete vječno zaljubljena u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u vječnoj žudnji za zagrljajem zaokružuju dan i ostavljaju trag ljubavi u našim srcima. Ljubav osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame, vječnim plesom noći i dana.

Tonovi mjesečeve sonate iznjedriše u ovom svitanju Anđeosko biće iz mojih djetinjih snova.
Anđeo ljubavi u haljama bijelimzlaćanih krila i srebrenaste kose prebire po strunama nebeske harfei pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja, ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka,ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima.Umire tužaljka u šumama očaja, ona duboka bol na izvoru traganja, oštro trnje u mesu umrlih tuga. Osta mi sveta dobrota kojom snivam odu proljeću i ljubavi. Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san, na jeziku sveta hostija, tijelo izvađeno iz kaleža,izniklo iz svetoga grala iz srca ove anđeoske ljepote.Pronađoh djelić prastarog pepela,na zlaćanim krilima anđela u srebru njegove kosena strunama božanske harfe i osjetih ljepotu ove ljepote.

Pišem pjesmu nad pjesmama sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu, za tebe lipi moj anđele za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak slobode.Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, potražih u tebi viteška znamenja, prođoh kraj stražara vremena pomilovah ti lice da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću. Anđeo ljubaviu haljama bijelim, zlaćnih krila i srebrom u kosi prebire po strunama božanske harfe i otvara porte ove čudesne ljepote.
Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti, gasi vatre noćnim morama i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove tu drevnu grobnicu tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće..
Još snena gledam kako nestaje noć, kako se sklapaju latice tog čudesnog plavog cvijeta, dok ljepotica odjevena u anđela ljubavi, zlaćanih krila i srebrom u kosi i prebire po strunama nebeske harfe i poklanja mi buđenje u novom proljeću, u dobroj staroj istini o životu.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19291

Samstag, 20. Februar 2010

Na vratima vremena, u zagrljaju svjetlosti.


prof. Zlata Bartl, 20.02. 1920.-- 31. 07. 2008.
TETA VEGETA je voljela more i dalmatinsku pjesmu.
Danas bi joj bio rođendan.
Evo jutros palim svijeću i slušam Baladu o Zadru , o gradu koji je moja draga teta Zlata obožavala.
ZLATI BARTL
Bila si sama u bogatoj ravnici
Živjela život - sa suzom u oku -i bolom u srcu
Veliki čovjek u Tebi se rodi
Srce Tvoje šaptom Ti veli,
Nahraniti treba domovinu cijelu
Bori se, Zlato, snagu Ti imaš
Bog će te pratit na putu Tvome.
Ljudi ovoga kraja - slavit će Tvoje ime
Ponosni smo na Tebe, veliki znanče
Niti Bosnu zaboravili nismo,
Jer su nam poslali sunašce zlatno
Hvala ti, Bosno, na kćeri datoj
Podravina cijela ponosna njome,
Jer hrana naša s vegetom se sprema.
Slavica HANTKE
Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu.
"Pri rastanku smo zaboravili
zatvoriti vrata sjećanja
zaboravili smo ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli smo svatko u svoju mladost
misleći to je dovoljno
za gušenje svih požara u nama...
Vrtlozi želja su se vraćali
k ruševinama na rtu dobrih nadana kojima tinja ljubav...
a mi mi smo željeli život
bježeći od bola i poniženja
zaboravili zatvoriti vrata uspomena
i ugasiti vatru na ognjištu snova
Ljubav je tinjala,
grčila se,tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima
i kricima osamljenih noći.
"Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa."
Lutala sam tuđim snovima
gradila svjetionike na hridinama nepoznatih mora
krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
mirisu tek procvalih lipa,
susretu na ognjištu
na kojem su još tinjale uspomene"
Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena."
Ako si našao tišinu zrelostiako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce nad čempresima.
Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe"
Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.Ona stoji na hridi dalekog mora, negdje duboko u svemiru, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.

Freitag, 19. Februar 2010

Krug ljubavi



Malo djetinjstva koje se psuje,

previše prezira u svakoj riječi,

na dnu srca nekoliko zaborava:

kad li to bješe kraj svijeta?

Planeta oko vrata

bolesno sunce pred vratima,

stara pjesma koja šuti,

bol koja smatra sebe blagom.

Sve stvari veoma zadovoljne

i više od jednog bića, skoro sretnog.


Alain Bosquet


Netko pokuca na prozor

Jeli to opet velika sumnja?

Ona sklopi oči, osluškuje, tišinu.

Kucanje joj para uši,

a pred prozorom stoji Život,

život tako jednostavan i lijep

da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža,

u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug

i pustio je da luta noćima bez snova.

Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa

kada je vrijeme za snove

rekli su da dočekuješ zoru

u parkovima ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila

pod mostovima

Klošari su skrivali lica

i pružali ruke

Osjetih miris istrošene ljubavi

i dotaknuh jedne usnule oči

gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha

a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama neka nepoznata kosa

Osjetih hladnoću na dlanovima

i prazninu iza mene

Rekli su mi da slaviš Bacchusa

kada je vrijeme za snove

a na stolu ispred mene leže krhotine čaše iz koje smo ispijali ljubav

i ruke iz nedovršenog zagrljaja

s dlanovima još punim

nedavnih dodira.

Tada netko pokuca na okno njenog srca.

Ona otvori oči.

Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove zatvori je u krug ljubavi.

Sveti krug ljubavi.


Krug u krugu kugle postojanja, krug što čine ga ljudske ruke, krug što se širi svjetlosnim strujama unutarnjeg svemira, krug što se odupire mnogim životnim olujama. U tom krugu svjetlosnom, u toj niski sreće, iskra se za iskru ljubavlju hvata čineći najčudesnija srcemsrcu zauvjek otvorena vrata. Iskrice se množe nježnim dodirima, snagom volje, željom i plamom prihvaćanja. Svjedočanstva svetoga grala što vatrenim putevima tijela oduvijek su tekla, purpurna rijeka ljudskih osjećaja koja sve zle misli pretvara u razumjevanja, sve uzroke tajne pretvara u srca milovanja. U tom krugu svetom životna se škola krije, u njemu se trenutak trenutku radosno smije, sjedinjuje snagu svih ljudskih misija u zanosni ples izrastajućih emocija. U čarobnom krugu dlanovi se griju, primaju i daruju ljubavnu energiju, sjedinjuju se sa svemirskim strujama i prkose sretni nepotrebnim duševnim burama.

Dimenziona vrata? Ne, tek posuđena vrata vremena!



Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html

Iskra života.

Treptaji prošlosti dušu našu bude, uvode je u tajnoviti hram izgrađen od snova, od kristalnih suza vilinskoga sjaja i lahora mekog koji izvire iz uzdrhtalog srca i sonatu našega života sklada.
Sonata od snova strahove nam blaži uzdahom novog snoviđenja, pušta vrancima slobode da nas odnose u daleke, tek sanjane zelene oaze jer tamo u zagrljaju svjetla odsjaj sreće blista.
Probija se mnoga srca našeg tajna kroz plamen čežnje, želje i čuđenja, u njemu se iskri svo vjekovno znanje, Heraklitov znak koji laticama ruža poeziju piše, zemlji odu sklada i tamo gdje pustinja je bila sada snagom čarobnoga kista predivna livada blista, livada puna sanjane miline, puna ljubičastog sna, puna vatre drevne iz koje plemani jezici razbijaju tamu, svojim tonovima dozivaju tišinu da u zagrljaju usnulih osjećaja zatreperi osmijeh našeg postojanja.
Duboko u nama, u dubini sebe, tamo gdje susreću se svih očiju naših vjeđe, gdje se iskra života krije, tamo susrećemo tugu sve rijeđe i rijeđe, tamo u zagrljaju svijetla, u zagrljaju ljubavi i prijateljstva vječni plamen, neugasiva vatra našeg života vrije.

http://treptaj-oka.blogspot.com/2007/07/treptaj-oka.html

Donnerstag, 18. Februar 2010

Paralelni svemiri


Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, u nama se zrcale duša i njena sjenka, naša dva često sebi potpuno nepoznate osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedan se smiješi druga tuguje i ponekada se nikada ne sretnu jer žive svaka u svom svijetu.

A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, duša se prepusti tajnovitim snagama unutarnjeg svemira, opijena nekim nepoznatim stanjima tad plovi po beskraju zvjezdanog neba predajući se strahovima i novome tjelesnome nemiru. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješćanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju svog unutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena svoju uzdrhtalu sjenku.
To je ona luda, ono dijete malo zalutalo na paralelnoj pješćanoj stazi. Duša naša se tada osmjehuje zrcaljenju svome, riječi ne postoje za to čudesno stanje, samo drhtavo šaputavi romori dokazuju duše naše sanje. Zagrljaj iznenadni u beskraju straha, toplina u darovanoj spoznajnoj blizini, duša u misaonom labirintu Ariadninu nit pronalazi i kroz tijelo ljubavi šapat sjenci svojoj, našem paralenom svemiru s ljubavlju šalje. U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i nesvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica, tu susrećemo ponekad čudesnoga gosta koji onda opet nestaje u beskraju, u svemiru naših tajnovitih nemira.

Ratnica svjetlosti


U tišini svijesti, u dubini mene ona često šuti, pušta da rijeka istine mirno svojim tokom teče, ne dozvoljava mom, ponekad uzavrelom, biću da nagonima bjesa, ljutnje, straha, osjećajnim nemarom njenu bistirnu gorčinom zamuti. Dostojanstvena i tiha, ona snagom svoga iskričavog bića hladi uzavrele kapljice loših osjećaja, smiruje ubrzale odkucaje uzburkanog srca, razlozima uvijek daje svjetlost davnih obećanja, nježno zaustavlja vjetrove duševnoga straha i ne dozvoljava tuzi da mojim bićem zavlada. Ratnica svjetlosti u meni, prijatelje u zrcalima moje svijesti iskri, nasmiješena lica u galeriji uspomena slaže, a sve one zamišljane nepravde i laži iz zrcala sjećanja briše. Poklanja mi svjetlost iz svog zagrljaja, napinje svoj luk i strijelicom sunčanog praha razbija tmurne oblake na horizontu mojih sretnih snova. Ta čudesna boginja u dubini moga bića, čuvarica mjesečeva hrama, braniteljica unutarnjeg sunca, skrivena u imenu mome, vječno bdije nad djelima mojim i ne dozvoljava mi da zalutam na tamnim putevim netrpeljivosti, nepovjerenja i neznanja, uvijek me izvede na zvjezdane staze novih snoviënja.

Mittwoch, 17. Februar 2010

Genetski kod rađanja ljudske dobrote.


U genestkom kodu sretnoga rođenja, u naslijeđu drevnih pradjedova, u zagrljaju svjetlosti je staza životnoga puta ucrtana. Ne sluteći kako taj zapis nosimo u sebi mnogi traže vječno nekoga u zapisu tuđem, traže grijehe tamo gdje ih nema odbijajući spoznati gorčinu u sebi. Ne osjećajuć svoju nutarnju prazninu, vječno stihovima packe drugima djele, pišu takozvanu duhovnu poeziju ne znajući što duhovnost uistinu znači, ne osjećajući poeziju kao dio sebe, jer poezija izrasta iz srca, piše se jezikom duše, postaje zrcalom čovjekove svemirske nutrine. Pitanja njihova u pjesmama se nižu, pitanjima zrcale sami sebe, pitanja o zlu i duševnom plaču, pitanjima tim ulaze svjesno u tuđu intimu, a lepršavim rimom pokušavaju sakriti svoja prava lica, tugujući sami za nepronađem srećom postaju sami svoje duhovnosti izdajice.
Sakrivena suza u tužnome srcu teža je od milijun tona lažnoga života, a oni vjerujući da njihove pjesme zatvaraju pukotine nesretne im duše, one davne pukotine kroz koje je u njihovu dušu zakoraknula tmina, oni nesretni i prazni objavljuju rat onima koji se ne dive nezgrapnosti njihovog ne osjećajnog izričaja.
U srcima sretnim, u dušama što žive u zagrljaju sreće, vladavina mraka ruši se sa trona i ona su treptajima čudesnih fotona odjednom vječnim svjetlom obasjana. U tišini čuvstvenog života, u milini iznjedrenih strasti, u zagrljaju samotnosti koja ne poznaje duševnu samoću, blista duša svijeta u nježnoj blizini davnih snoviđenja i okreće nazaustavljivu životnu ploču, uzburkava okretanje životnog kotača iz kojeg onda bez početka i kraja, uvijek sa početka sve u nastavku nastavaka koji ne poznaje kraj, a početak još dotaknuo nije, sve tada postaje vječna iz znanosti iznjedrena priča, priča izrasla iz onog davno tajnom ovijenog početka, a na ognjištu istinski življenog života zauvijek ostaje tek mala, ali jako važna iskrica svjetlosne spoznaje, spoznaje življenog, u ljubavi proživljenog, srećom zagreljenog ljudskoga života.Oni koji ne osjetiše tu iskru u sebi traže još uvijek onog nekoga u životu tuđem, traže krivca za svoju ljutnje, svoje bijes svoja nesretna stanja, traže ga u dušama koje sretne vjekuju u vječnom svjetlosnom zagrljaju svog unutarnjeg neba.
Jutros zakoračih sretna pod koplja dnevne svjelosti, sretna i slobodna u ljepoti i lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragih mi prijatelja, u zagrljaju njihovih pisama koja mi potvrđuju da nisam uzaludno vjerovala u dobrotu, toplotu i nježnu treperavost njihovih sretnih duša.
Osjetih u sebi snagu svjetlosnoga zagrljaja koja je pobijedila zlobnu i zločestu poruku ove pjesme koja mi je, samo na trenutak, tek u jednom treptaju snenog oka zasjenila ljepotu i lakoću ljudskog postojanja.
Zatvorih adresu na kojem je pjesma objavljena u zaborav, otvorih zlatne dveri dragim uspomenama, krenuh slobodna pod koplja dnevne svjetlosti i uronih u dobrotu čovjekovog vječnog širenja lakoće, ljepote i toplote postojanja, krenuh ovim virtualnim svijetom u kojem se uistinu zrcali lakoća izričaja, nježnost riječi koje dodiruju srca snagom ljudske dobrote.

Dienstag, 16. Februar 2010

Tragovi u suzama rijeke vremena




Ostao je u mojoj duši trag kristalnih stopla tvoje duše iako je vjetar obrisao trag naših stopla u pijesku uspomena, iako je plima osjećaja izbrisala tragove svih prošlih tuga, svih onih boli u kojima smo se utapljali tražeći izvor istine, izvor ljubavi, izvor čudesnih kapljica u kojima se zrcali zvijezda pod kojom smo rođeni. Vjetar je obrisao tragove, more je zamelo tragove, sunce je isušilo tragove naših stopala u pjesku, sve ih je prekrila plima novih osjećaja, ali kristali iznjedreni iz uzdrhtale mladenačke duše su ostali kao znamen naših koraka bujicom života, tragovi naših lutanja oceanom snova.
Tragovi stopala na površini rijeke vremena, trag koraka na površini svijesti, kapljice slivene u znak koračanja, dokaz postojanja vječnog pokreta, dokaz postojanja naše djetinje sreće, ljubavi skrivene ispod pijeska iz kojeg je izrasla pustinja današnjih ljudskih osjećaja. Jedino su naše stope ostale oslikane na pučini rijeke vremena i one nas prisjećaju da smo oduvijek koračali stazama osvijetljenim drevnim istinama, da smo se uvijek zrcalili u duši univerzuma, da smo zauvijek sjedinjeni sa kapljicama rijeke iz koje smo onda davno prije vremena iznjedreni.

Svjetlosna dimenzija postojanja.



Tijelo ljudsko tek nazire svoje postojanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vremena, u zagrljaju naše svjesne spoznaje. Milujuju ga strune svijesti, dodiruje ga ljepota tajanstvene melodije, čudesne simfonije izrasle iz vrela postojanja. Osluškujem pjesmu vilinskoga glasa, gledam san, grlim to čudesno tkivo i tonem u tu čudesnu svemirsku nutrinu. Misao me kao Pegaz provlači kroz vrijeme, kroz tajnovite snoviđenja staze, kao treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme, na toj čudesnoj livadi zrastaju cvjetovi koji mirisima svojim tijelo maze. U pejsažu snova, krajolik se javlja, energetko polje moga postojanja, harfa od trepravih struna pod naletom sjećanja sklada simfoniju od lijepih uspomena. Tijelo tada svira odu životu i ljubavi, pleše nevidljivi ples sa bojama misaone prašine, igra se sa osjećaja svojih sjenom i u tom beskraju duševne tišine ono osjeća lakoću tjelesnog praha iz kojeg je snagom nekom tajnom satkano. Duša tijelo sjenkom unutarnjeg glasa grli, sa spletom nježnih sjenki u neki novi san hrli. San ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline, čudesna igra unutarnje dubine, treperavi ples tkiva našeg niti, vrelo snova, izvor, gnjezdo puno nježne topline iz kojeg uzdrhtala duša sreću pokušava iznjedriti.

Montag, 15. Februar 2010

Nebeske dveri....

In memoriam jednoj velikoj ljubavi, Branko i Svjetlana Heinrich


Oprosti mi dragi prijatelju, oprosti mi što slutim da će naš ponovni susret biti na kraju ovih puteva bez granica, oprosti mi jer taj put je već započeo u ovom proznom tekstu u koji slijevam svu bol i tugu zbog tvog nenadang odlaska. A on se krio nevidljiv, neznatan u stihovima drevnih balada, u tonovima lutnji bezimenih trubadura koji su pjevali o vječnosti.
Danas nemam niša drugo za tebe do ovih misli sročenih, u rečenice koje teku rijekom uspomena, u ovim kapljicama riječi u kojima se iskre dveri svih naših nedosanjanih istina.
Nisam ti uspijela ispričati priču o oblacima koje sanjah u besanim noćima prebiranja po djetinjstvu i mladosti, po onom vječnom miru uzdrahtalih srca koja su vjerovala u snagu prijateljstva.
Upravo ta iskra mira danas pali u meni nova svijetla i obečaje mi da zaborav nikada neće ugasiti sjećanja na tvoje djetinje osmijehe, da će slika tvog bića u zagrljaju vjenčanja sa svijetlom nad svijelima vječno krastit oltar naše tako bezbrižne mladosti.


Ti i ona, a ona se zvala Svjetlana i bila je svjetlo tvom uzdrahtalom srcu. Sjećam se vašeg izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, otišla je ostavljajući tebe ucviljenog s djetetom u naručju. Ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati vaše sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na tvom tužnom licu. A sada, neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu vaše nesretne balade, ti si krenuo ucrtanim stazama vašeg nedosanjanog sna.Promijenio si rečenicu sa vašeg vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.
Vidjeh tvoju dušu u svjetlosnom zagrljaju neba, vidjeh vesele svatove koji iz nebeskih vrtova beru bisere za nisku Svjetlanine kolajne koju joj poklanjaš kao znak vječnosti.
Na lukobranu tog beskraja vidjeh vaš zagrljaj i šapnuh tiho da vas ne probudim iz radosti koju ponovo živite.
Oprosti mi dragi prijatelju što ovaj tekst ne nosi zlaćane dukate, što ne prosipa rižu po vašem novom putu, što ne pjenuša šampanjcem, oprosti jer u ovom tekstu je skriveno tek snoviđenje o našem ponovnom susretu na dverima istine.
Zbog sebe, zbog tebe, zbog Svjetlane, neću nikada prestati vjerovati u ljubav koja sve u jednu istinu spaja, a sve odlaske pretvara u lepršave mjehuriće pjene koji se na nebeskim dverima sjedinjuju u radosnu pjenušavu kupku vječnosti.

Sonntag, 14. Februar 2010

Hvala ti srce moje!


Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.


Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog jutra osvjetljenog čudesnim suncem jutrenja, izvire sveta krv života. Puno leptirića jutros moje srce kliče prijateljima sretno vam Valentinovo dragi moji, želim vam dan pun leptirastog osjećaja ljubavi.
Srce hrani dušu, a duša je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila ljubav, ta čudesna energija sa najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga života i spoznati protegu trenutka u sebi.



Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.

Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.


Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz mozga, iako znamo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu.
Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?



Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.

W. Szymborska

Jutros mi se pričinilo da sam osjećajima ušla u katerdralu u kojoj sam krštena. Pričinilo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Hvala ti drago SRCE da ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti ljepotu stvaralaštva, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu ..........

Osjetih sjedinjenje sna i jave, treptaj oka u kojem se skupila cijela povijest univerzuma. To je bio trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo srca. Osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive.
Svitanje zaustavljeno u trenutku je postalo maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.

Bez SRCA ništa nije lijepo i ništa nije postojano.

Srce je raslo svjetlošću sna, a u njemu su se redala stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova. Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u beskonačnost.
U tom divovskom trenutku se skupiše sve te čudesne tvorevine, srca svih ljudi na svijetu i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah srca onih koji su obilježavali epohe. Srce pastira, filozofa, znanstvenika, pjesnika, srce kao misao, kao spoznaja i ljubav, srce sna i jave u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo jutros pred mojim očima i u meni.

Hvala ti drago SRCE na tom divnom doživljaju.

Dragulj u dubini svijesti.


Susrećem je često u snovima dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena.
Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati pršlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja. Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, tajnovite dijamantne carice u nama samima.

Samstag, 13. Februar 2010

Njoj......

Slobodna na izvoru sreće, osnažena zrcaljenjem osmijeha na površini svijesti, osjećam bujicu lakoće postojanja, u svjetlosnom zagrljaju sanjane ljepote stojim pred samom sobom obnažena i uranjam u odoru životne toplote. Plameni jezici miluju trenutak u kojem se budim, nježni lahor ovog jutrenja skida oblake tuge sa iskrećeg horizonta nove spoznaje. U kapljicama rose na obzorima svitanja vidim zrcaljenje bisera iz kojih se ljubav rađa. U lahoru tek probuđenog dana čujem eho uzavrelog srca, na padinama čudesnog pejsaža novih snoviđenja promatram buđenje godinama uspavane svemirske plesaćice u borbi sa vrtlozima davnih noćnih mora. Čekam, strpljiva sam, dozvoljavam joj da sama ugleda svoj lik u zrcalu još mirnoga srca, da se vidi na površini izvorske vode, da prepozna samu sebe na izvoru sreće. Eho tek probuđenog srca ponavlja riječi ovog sretnog buđenja.
Postoji netko u dubini svijesti, netko dalek, a opet blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjajno kao zvijezda tajna, ona noćna ljepotica bajna. Šapuće mi tiho poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u košaricu života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana, ponornice mojih osjećaja prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju mojih novih osjećanja. Blješti kao sunce što planetu čuva, pruža svoje ruke u zagrljaj uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena. U tišini sutona, u znaku dnevnoga smirenja, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta.
Tada sanjam poeziju, sanjam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, kupam se ponekad u luninim tugama, osjećam vrijeme u himni opjevanog tijela, vidim Jimma, vjernog pjesnikovog psa koji umjesto njega liže ruku njoj.


Njoj? Ljubav se tada kao sjenka u snovima rađa i ja osjećam u sebi to tajnovito biće, plesaćicu moje svemirske nutrine, biće blisko srcu mom koje je kao cvjetna lađa, usidrena u srcu mom i čekala da drhtajima snova dozvolim da ponovo zapleše svoj vječni ples.

Donnerstag, 11. Februar 2010

U dubini sna

Jučerašnja i današnja priča su izrasle iz strahova i sjećanja na bajku o maloj morskoj sireni Arielle. Strahovi? Da bilo je to u vremenu kada je čovjek mojega života, moj pjesnik iz davnih tekstova, dječak očiju boje sna bio jako, jako bolestan. Njegova borba za život je u meni budila drevne sne i želju da se naš život pretvori u bajku sa sretnim završetkom. Danas izgleda kao da smo pobjedili sve demone i uspijeli očivati ono najvrednije što čovjek posjeduje ljubav i život.


Beskrajno more želja,
pućina bez tragova spasenja,
Posejdonovo carstvo puno strahova,
uzburkana praznina puna čežnji za susretom,
puna žudnji za smirenjem, puna neisplakanih suza.
Demonska djeca boga mora zaklanjaju mjesečev sjaj.
A onda iznenada u jednom purpurnom sutonu izašlo iz neke davno pročitane bajke,
lepršavo i nasmiješeno biće izroni u moj san.Tiha muzika uskovitla snoviđenja, začuh zvuke morskih orgulja, tajnoviti dar neba sirenama.
Zbog naših davnih istina odgonetnuh u sebi tajnu, spomen na vrijeme prvih susreta. Odgonetnuh inače nerješivu jednadžbu dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu strahova,
bez propusnice, izgubljena u kaosu života.
Zagrlio si me na granici sna i jave.
Osluškujemo šum valova,
more i nebo se grle
plimom sreće,
a predivna Arielle
dotiće strune lijepih uspomena i pjeva umilnu baladu o spasenju u ljubavi.

Mittwoch, 10. Februar 2010

Njemu iz svih mogućih razloga.


Znaš li da još uvijek budiš u meni sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode.
Znaš li da je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita sirena, spasiteljica naših duševnih sfera.
Znaš li da sjenka tvoje duše luta mojim stazama i mrveći zvjezdani prah u strune kojima u krošnjama uspomena sklada melodiju uvijek novih izazova.
Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da onda prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja, umjesto da se zaustavim i osluhnem valcer sjećanja i odživim još jednom dane prvih susreta.
Svjesna toga dozvolim duši da odluta akordima treptaja srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna.
U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe.
Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti.
Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju tvoga srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra vila, malena sirena ili ljubav obranila od preranog rastanka.

Muzika duše


U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjetih ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera.
Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi stare snove probuditi, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.

Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima bez tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim,
jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka.
Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka zaboravljena.
Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do neostvarenih, tek sanjanih oaza.
Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem sonatu i vjetar sneni.
Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše uzdrahtalim srcem osmišljene, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.

Sonntag, 7. Februar 2010

Susret na obroncima rastanka

Nebo je plakalo kada sam odlazila, biserne kapi su se slijevale licem vremena kada sam odlazila. Bilo je kao u jeftinom ljubavnom romanu, kao u kičastoj melodrami bez poante, ali bilo je bolno i bilo je moje. Kada danas razmišljam o krhotinama tog davnog sna pričinja mi se da to nisam bila ja, osjećaji su se izgubili u prohujalom vremenu, ostalo je samo maglovito sjećanje, impresionističke slike kao svjedočanstvo trenutaka, tiha elegija koju slušam na rubu uma, glazba koja zaobilazi srce, ne dodiruje dušu. Vrijeme liječi rane šaputala mi je ljubav i ja joj nisam vjerovala. Kada se sretnete jednoga na rubu vremena, u poeziji kiše, u kapima davnog sna možda ćete osjetiti uzbuđenja prvih susreta i zauvjek zaboraviti suze na obroncima onog davnog kišnog sutona, šaputala mi je daleka zvijezda i ja joj nisam vjerovala.
Godine su doista učinile svoje, sreli smo se na stazi rastanka, znali smo da smo to mi iako to više nismo bili mi. Breme vremena se nježno spustilo na naša lica, srebro nam je okitilo kosu, ali oči, oči su zadržale isti osmijeh, onaj čudesni vulkan koji ubijek dolazi iz srca i širi se plamenim jezicima do kutova usana.Vrijeme se zaustavilo u treptaju oka, vidjeh prohujala ljeta, potražih ponovo onog nekoga koga sam davno tražila u tom smaragdnom pogledu. U kristalima tog nedosanjanog sna prepoznah zrelost i snagu življenog života.
Školsko zvono je najavilo početak našeg davnog kraja. Došli smo svaki iz svog života u zajednički trenutak slavlja davno položenog ispita zrelosti. Sjeli smo u onu istu klupu na kojoj smo davno djelili tajne, ali nismo uspjeli postati ona ista mladost na rubu zrelosti.Vrijeme je u nama zauvjek ugasilo onu iskru iz koje se trebala rasplamsati u ljubav, izbrisalo tragove isplakanih suza. Ostali su samo smaragdni kristali nedosanjanog sna na licu njegovog vremena i kapljice boje meda u zagrljaju moga vremena.

Samstag, 6. Februar 2010

Staklene cipelice


Gustav Klimt,
Rođen: 14. srpnja 1862. u Beču
Umro: 6. veljače 1918. u Beču

Život Gustava Klimta je trajao u zagrljaju zlatnog Beča na granici između dva stoljeća. Bilo je to vrijeme umjetničke obnove i umjetničkog bunta te rađanje modernizma.
Nova umjetnost, art nouveau u Francuskoj, je stilski pravac u umjetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam zadnjih desetljeća 19. stoljeća. Inspiriran prirodom, u arhitekturu, primijenjenu umjetnost, slikarstvo i kiparstvo unosi elegantnu profinjenost zakrivljenih i ornamentalnost plošnih linija. To je pravac kojim su umjetnici željeli "uljepšati industrijsku proizvodnju, spojiti umjetnost i obrt, ukrasiti bezlične fasade zgrada."
Nova umjetnost, secesija, sezession u Austriji, se rađala i u Freud-ovom Beču, koji je izvana još uvijek bio u duhu viktorijanskog morala, ali to je bilo i vrijeme kroz koje se provlačila snažna opčinjenost erotikom.
Bečka zanesenost erotikom našla je u Klimtu velikog pjesnika kista. Ni jedan drugi umjetnik nije tako slavio Erosa, a iznad svega žene, kao muze demona i konačnog ispunjenja smisla života.


Iznad beskraja u kojem se tek nazire Klimt-ova cvijetna livada, osjeća se topli vjetar, dah iznjedren iz umjetničke duše ovog čudesnog slikara. Iza spuštenih trepavica vidim ljepotu i lakoću postojanja, osjećam snagu sunca koje iskri ljepotu Poljupca i Zagrljaja, vidim ljepotu drevnog tijela, tijela iznjedrenog iz sedefaste školjke, pjeska i morske pjene. Zakoračih u bezvremenost tog čudesnog vremena osjećajući u sebi vječnost koja se zrcali u treptajima leptirastih ćelija moga mozga, osjećam lepršavost kista koji je ovjekovječio ljepotu ženskoga bića.
Sa čuđenjem, žudnjom i znatiželjom lutam galerijom slika koje u meni bude dinamiku zlaćane spirale i vode me u dubinu duše, u svjetlosni zagrljaj novoizrstajuće dimenzije, na ono čudesno mjesto s kojim osjećam ljepotu umjetnikove duše, na onaj mali otok prividnog mira sa kojega se uzburkava ocean doživljaja, s kojega se uzdižu valovi moje svijesti i pretvaraju u oluju osjećaja. Svaka slika dodiruju strune nekih drevnih snoviđenja, davne misli pretvara u dokaz postojanja u trenutku njenog nastajanja.
Vidim čudenje u očima Muza koje na Parnasu još uvijek vjeruju u snagu čovjekove duše i čujem glas proročice koja nas poziva da upoznamo sami sebe. Slijedim dinamiku zlaćane spirale i uranjam u širine ljudskog postojanja, širine nepoznate mom srcu i čudim se, da čudim se jer osjećam da se u meni iskre niti povjerenja i ljubavi prema svakom živom stvoru koji se usudi zakoračiti pod koplja dnevne svjetlosti i priznati sam sebi, da, u nekim davnim mislima, u nekim drevno izrečenim snovima pronađoh sebe i sada te misli pretvaram u svoj izričaj i promatram Klimt- ovu "Alegoriju skulpture" , boginju ljubavi ljepote, Veneru kojoj je vrijeme oduzelo ogrtač i Aresov štit, Veneru Milonsku koja i u ovoj slici iskri trenutak ljubavi, trenutak ljepote koja izrasta iz zakona zlatnoga reza.


Na obroncima dana, kada utihnu zrake sunca, treperava, uzdrhtala, zvjezdanim prahom očarana, mjesečevim srebrom okupana, iz pepela otrgnuta, dobrom vilom darovana, Cinderella u zlatnoj kočiji, kao nebeskim vrancima nošena, odlazi na prvi bal svojega života. U haljini od snova, s dijademom u kosi, staklenim cipelicama satkanim od dijamantnih niti i kapljica noći ona pleše ljubavni ples na balu drevnog snoviđenja. Ta čarobna noć njenog preobraženja, ptičjim pjevom okrunjena, zvijezdanim prahom osvijetljena, cipelicu njenu tajno grli i na stazu mladoga princa kao ljubav iskri. Staklene su cipelice, znak jednoga srca, jedne duše znamen i odnose mladog kraljivića u ljubavni plamen.
Muze mi se smiješe i šapuću mi svojim božanskim glasom, budi ono što jesi, slijedi svjetlost zvjezde pod kojom si rođena, uvijek iznova izrasti iz pepela tvojih dogorenih vatri, uzdigni se iznad nepostojanja i kao Pepeljuga, slijedi dobru vilu tvojih snova i bježeći od nepravde, od nepostojanja, od ružnih uspomena, obuci staklene cipleice i kreni u noć punog mjeseca, kreni u zagrljaj secesije svoje udše, oslobodi se nepostojanja jedinstva, cjelovitosti, oslobodi se površnosti i nesamostalnosti, budi ono što jesi, ostani treprava duša u zagrljaju svjetlosne dimenzije u kojoj si rođena.


Freitag, 5. Februar 2010

Roulette života



Znatiželja i čuđenje su vrline koje dokazuju čovjekovu emocionalnu inteligenciju, istinsko postojanje u svijetu punom još neotkrivenih tajni, te vrline nas navode da učimo, prihvaćamo novo, da mjenjamo stavove te da ne slijedimo svoju tvrdoglavost i jednoumlje.
Ruleta života se neprestano vrti, a mi ulažemo sebe, svoje znanje, svoje osjećaje na crna i crvena polja tog čudesnog životnog kotača. Sreća nam se smiješi, fortuna nas miluje svojim dlanovima, a onda, za nas neočekivano jer nismo osjetili da smo je koristili, iskorištavali, zloupotrebaljavali, se sakrije iza oblaka koji su se nadvili nad kockarnicu našega života. Tek oni koji nauče reći ono čudesno i značajno NE sebi samom, svojim porivima, svojim zanosima, svom neznanju, spoznaju u sebi znatiželju i čuđenje i znaju se zaustaviti na crvenom svijetlu semafora sudbine.
Znanje je tek sjećanje, ali znanje nam dokazuje da još uvijek ne znamo dovoljno, poziva nas u pustolovinu vječnog učenja novog. Osjećaji, spoznaja, znanje to su atributi kojima trebamo težiti jer ignorancija znanosti, (nemojmo se vratiti u vrijeme srednjeg vijeka), nas zatvara u naučeno neznanje koje su nam nametnuli oni kojima odgovara da ne izrastemo, da se ne obrazujemo, da ne spoznajemo nove istine. Mi moramo znati biti i trgovci i hazarderi da bi mogli svrsishodno djelovati i živjeti.
Iskoristimo tu vrlinu koju smo, po legendi naslijedili od stvoritelja. On je trgovao i hazardirao pri stvaranju svijeta, on nikada nije širio misao o poniznosti i nepostojanju, on nam nije ostavio ništa napisano, ništa određeno, on je samo djelovao i stvarao i uspio stvoriti čovjeka na svoju sliku i priliku i poslao ga da nauči živjeti u najvećoj i najokrutnijoj kockarnici, koju mi nazivamo život.

Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nasljednici onih koji su protjerani iz raja jer su bili znatiželji, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, njena ruka pokreće ruletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja, osvijetljava puteve kroz labirint znatiželja i čuđenja. Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi trag izrastao iz ljudske znatiželje i čuđenja. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca.

Znatiželja i čuđenje je nezaustavljivi proces koji smo dobili u naslijeđe onoga dana kada je naša pramajka ubrala plod sa drva spoznaje, nezaustavljivi poriv koji nas je održao na evolucionoj stazi kao svom trenutku spoznaje.

Dienstag, 2. Februar 2010

Oluja srca.

Suze neba se već danima kotrljaju beskrajem i pretvaraju ga u sliku jednog davno odsanjanog svijeta. Zaustavih jedan zaleđeni kristal na dlanu i osjetih njegovu moć. Kapljica izvađena iz slapa života, kapljica slična suzi koja je napuštala zaleđenu dušu u ljubičastom noćima u vremenu onih čudesnih nemira kada smo nesigurni krali osmjehe u skrivenim kutovima postojanja. Tada smo misli pripitomljavali poljubcima, tada smo tražili riječi u neizgovorenoj sreći, pokušavali opisivati pejsaže duše, a nismo osjećali da nas guta hladnoća koja se uvalčila u užarene noći prosute na obali oceana za čije zvukove smo bili gluhi. Morske orgulje su svirale sonatu našim snovima, a mi smo prestali sanjati lutajući zvjezdanim stazama na kojima više nije bilo tragova naših koraka. Mliječni put naše mladosti se izgubio na zaleđenim putevima dok smo tražili pupoljke ljubavi, a neka nepoznata duša, neki nepozvani gost na slavlju naših osjetila, ih je pretvarao u ledene cvjetove neobjašnjenih strahova. Rastanak je bio bolan i ostavio je usjek u santi leda u dubini duše. Ožiljak u kojem se skrivao zadnji plamičak one svijeće koju smo zapalili prvim poljubcem.


Darovao si mi buket, osamnaest crvenih ruža… danas u vazi umiru ruže,  prozirnim stepenicama neba odlazi zima. Tražila sam oprost u sumraku tvog pogleda, preživjela žigosanja ponosa. Stigme su ostale.  Krug ljubavi se otvorio ka beskraju.  Nema te više u snovima, tvoje ime darovah oblacima sjevernog neba.  Iza oblaka blješti  sunčanik vječnosti,  nad morem kao zavjet šutnje tišina svitanja, na pučini stranac, brodar ovijen aurom prisnosti. Osjećam budnost mene u meni, rastapanje lednice zatomljenih godina, zgusnuće tužnih pojavnosti  u trentak zaborava.  Osviješćuje me toplina  bijelog jutra, inicijacija u sfere zrelosti.  U podmorju nutrine mreža ulova,  oslobađam  školjke zarobljene u predklijetkama  emocionalnog pamćenja, kotrljaju se biseri  stazom vremena.

Ovaj dan pun olujnog neba, pun oblaka iz kojih kapaju zaleđene suze neba me prisjetio na onaj trenutak, na onaj djelić sjećanja zatvorenog u užareno ljeto našeg rastanka. Bili smo djeca tek ogrnuta ispitom zrelosti, zakoračili smo u samo naslućene daljine životnih puteva na vreloj cesti iskušenja. Danas se više ne sjećam obrisa tvoga lica, silueta tvog bića u odlasku se iskri ponekada u srebru mjesečeva sjaja, ali pahuljice snijega koje lepršaju pred prozorom bude sjećanje na hladnoću onog vrelog ljeta u kojem smo krenuli svatko u svoju mladost. Ne postojiš već dugo, jako dugo u mojim snovima, ukrala te je snježna kraljica i odvela u kristalni dvorac na kraju svijeta, u dvorac iz kojeg mi sjevernim vjetrom i snježnim pahuljicama s vremena na vrijeme pošalješ sjećanje na ono vrijeme tihog umiranja u onom davnom vrelom ljetu sazrijevanja u suzama rastanka.

Montag, 1. Februar 2010

Svijet od svjetla

Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, samo ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tijek, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se vjetar rađa i postaje udah i izdah, pneuma, život, ona čudesna leptirasta lađa koja postaje vrijeme naših snoviđenja, svjetlosna dimenzija našeg postojanja.
Stigavši u svijet svjetla, u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, tu pronalazim prvi biser izrastao iz sedefa, pjeska i pjene i učim živjeti u njegovom zagrljaju i šapućem srcem, pjevušim dušom. Ljubavi, ti bezvremena carice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u u olujama ruža, simfonija sna, ljepota i lakoća ovog običnog zimskog dana.

Postoji li netko?

 
Djetinjstvo uvijek povezujem s bajkama o anđelima, ali i s legendama o našem dolasku u najljepošu uvalu na svijetu, na obronke Mediterana. Odgojena na jednom i drugom, ja sam u svom svijetu snova imala dva carstva po kojima sam tražila istinu početka. Početak ljeta je bilo vrijeme kada su se vile spuštale na zemlju i ja sam ih kao djevojka, kao što sam kao dijete anđele sretala u vrijeme adventa, tražila u Ivanjskoj noći.
Tada sam u mislima lutala šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da snaga ne žudi za pravdom i da nepravda nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu. Odživjela sam tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije. Pisala sam pjesmice i tražila tog nekog nedohvatnog, nekog nevidljivog ali znanog u očima tuđim.

Osuđeni da budemo na granici između dva neba mi sa čežnjom gledamo u daljinu izlaza i zalaza sunca i pričinja mi se da za neke od nas tuđi bogovi tutnje životima, da mnogi još uvijek traže izvan sebe istinu početka.
Prisjećam se jedne davne legende, iz onog dalekog vremena kada se tek rađalo kršćanstvo i kada su kršćani još bili proganjani. Ironija nastajanja religije je u tome da su u vrijeme nastajanja kršćanstva, oni koji su vjerovali u rođenje djetešca na slamici, ubijani, spaljivani i mučeni od onih koji su vjerovali u paganske bogove.

Vidim djevojčicu u plamenu, vidim njeno ranjeno tijelo pokriveno snijegom i bijelu golubicu kako se oslobađa iz okova smrti i leti u nebo. Vrijeme događanja je početak četvrtog stoljeća, vrijeme vladavine cara Diokleciana koji je još vjerovao u rimska božanstva.
Sveta djevojčica, tako je nazivahu, je imala, samo 12 godina kada je povjerovala u Isusovo uskrsnuće i zbog toga bila proganjana. Kršćani su je skrivali od progonitelja, ali ona se hrabra iako tek dijete usudila, bosonoga, usred zime pobjeći iz skloništa, doći sama pred suca i reći mu samo jednu, ali sudbonosnu riječ.
"Vjerujem!"usklikunula je djevojčica.
Ona je vjerovala u djetešce rođeno za ljubav, vjerovala je u ljubav, a legenda kaže da joj je u trenutku smrti duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora"
Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju mi danas nazivamo ljubav. Bijela golubica je postala znak mira i ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja.

Postoji li netko bezimen u osjećanjima mojim, netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori.  Pitala sam se tada u svom neznanju, a danas znam da se taj mistični dragulj, to nešto dugo bezimeno krije u nama samima, da se sreća, ljubav i san sjedinjuju u dohvatljivim daljinama naše svijesti. Zavolimo sebe i onda ljubav uistinu postaje naša dobra vila, anđeo čuvar, onaj tajnoviti netko kojeg smo tražili izvan sebe, u plavim daljinama, u mjesečevim mjenama.