Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića, skoro sretnog.
Alain Bosquet
Netko pokuca na prozor
Jeli to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči, osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji Život,
život tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.
Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža,
u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug
i pustio je da luta noćima bez snova.
Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima ili pod mostovima.
Noćas sam te tražila
pod mostovima
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa
Osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene leže krhotine čaše iz koje smo ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira.
Tada netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove zatvori je u krug ljubavi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen