Dienstag, 5. Januar 2010

Epitaf za dragog prijatelja


DO VIĐENJA, DRAGI PRIJATELJU DO VIĐENJA

Dr. Branko Heinrich, 08. 12. 1947- 03 01. 2010.
"Budi nam spomena: ljudska su godišta
vihar, plam i sjena, san, magla i ništa"
Tvoj grob će biti zvjezdana svjetlost i sjećanje na djetinjstvo, na žamor gimnazijskih hodnika, na sretne trenutke prvih susreta, prvih ljubavi, beskrajan prostor pun prikrivenih osmijeha zbog tihe" pedagogije" naših roditelja, dobroćudne pedagogije koja nas je pokušavala uputiti kako se tek načeta mladost pretvara u izgrađenu zrelost.
Tvoj grob će biti sjećanje na staklenu vitrinu sa lijekovima koje si nam samozatajno poklanjaoi sve one injekcije koje si nam davao da nestanu temperature, da bubrezi ponovo prorade, da zaustaviš umiranje odumrlog tkiva i čaša za konjak, to božansko piće, kojim smo slavili svaki novi susret, svako novo viđenje i menora, pozlaćeni svijećnjak, koji si nam poklonio na dan vjenčanja kao znak tvoga vjerovanja u prijateljstvo.
Večeras palim sedam svijeća i podižem čašu punu božjeg pića i noćas se opraštam s tobom dragi prijatelju, draga svjetlosti moga djetinjstva, zvijezdo moje mladosti i vjerni pratioče moje zrelosti. Tvoj grob će biti kristalno blistava slika tvog uvijek nasmiješenog lica, lica okrunjenog crnom krunom židovske kose, kose koju nisu uspjeli uništiti zatirači, vašeg drevnog postojanja u izrastanju europske civilizacije, gospodarstva, vjerskog pripadništva i kulture.
Tvoj grob će biti sjetno sjećanje na trenuke oluja ruža, prvih tuga i ljubavnih boli.Tvoj grob će biti knjiga pjesmica satkanih iz sjećanja na čudesno vrijeme sazrijevanja i mjesto za suze je samr tvojim odlsakom izgubila nježno rame za plakanje.

Tvoj grob će biti tiho mjesto odmora za naša, od tuge umorna srca, jer je tvoje tako iznenada prestalo brojati trenutke do ponovnog susreta.
Dragi Branko tvoj se život danas rasuo u tisuće mojih života i osjećam da je u meni ostala samo jedna jedina slika, vječna ljepota tvoje besmrtne duše.I doviđenja dragi prijatelju šapućem pjesmom pjesnika koj i je davno, svjesno krenuo zvjezdanim stazama:

Do viđenja, dragi moj, do viđenja.
Ljubav nam mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja, mili moj, doviđenja
neka ti tuga obrve ne svije.
Umirati nije ništa nova
niti živjeti baš ništa novije.

Sergej Jesenjin