Montag, 1. Februar 2010

Svijet od svjetla

Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, samo ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tijek, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se vjetar rađa i postaje udah i izdah, pneuma, život, ona čudesna leptirasta lađa koja postaje vrijeme naših snoviđenja, svjetlosna dimenzija našeg postojanja.
Stigavši u svijet svjetla, u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, tu pronalazim prvi biser izrastao iz sedefa, pjeska i pjene i učim živjeti u njegovom zagrljaju i šapućem srcem, pjevušim dušom. Ljubavi, ti bezvremena carice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u u olujama ruža, simfonija sna, ljepota i lakoća ovog običnog zimskog dana.

Postoji li netko?

Djetinjstvo uvijek povezujem s bajkama o anđelima, ali i s legendama o našem dolasku u najljepošu uvalu na svijetu, na obronke Mediterana. Odgojena na jednom i drugom, ja sam u svom svijetu snova imala dva carstva po kojima sam tražila istinu početka. Početak ljeta je bilo vrijeme kada su se vile spuštale na zemlju i ja sam ih kao djevojka, kao što sam kao dijete anđele sretala u vrijeme adventa, tražila u Ivanjskoj noći.
Tada sam u mislima lutala šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da snaga ne žudi za pravdom i da nepravda nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu. Odživjela sam tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije. Pisala sam pjesmice i tražila tog nekog nedohvatnog, nekog nevidljivog ali znanog u očima tuđim.

Osuđeni da budemo na granici između dva neba mi sa čežnjom gledamo u daljinu izlaza i zalaza sunca i pričinja mi se da za neke od nas tuđi bogovi tutnje životima, da mnogi još uvijek traže izvan sebe istinu početka.
Prisjećam se jedne davne legende, iz onog dalekog vremena kada se tek rađalo kršćanstvo i kada su kršćani još bili proganjani. Ironija nastajanja religije je u tome da su u vrijeme nastajanja kršćanstva, oni koji su vjerovali u rođenje djetešca na slamici, ubijani, spaljivani i mučeni od onih koji su vjerovali u paganske bogove.

Vidim djevojčicu u plamenu, vidim njeno ranjeno tijelo pokriveno snijegom i bijelu golubicu kako se oslobađa iz okova smrti i leti u nebo. Vrijeme događanja je početak četvrtog stoljeća, vrijeme vladavine cara Diokleciana koji je još vjerovao u rimska božanstva.
Sveta djevojčica, tako je nazivahu, je imala, samo 12 godina kada je povjerovala u Isusovo uskrsnuće i zbog toga bila proganjana. Kršćani su je skrivali od progonitelja, ali ona se hrabra iako tek dijete usudila, bosonoga, usred zime pobjeći iz skloništa, doći sama pred suca i reći mu samo jednu, ali sudbonosnu riječ.
"Vjerujem!"usklikunula je djevojčica.
Ona je vjerovala u djetešce rođeno za ljubav, vjerovala je u ljubav, a legenda kaže da joj je u trenutku smrti duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora"
Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju mi danas nazivamo ljubav. Bijela golubica je postala znak mira i ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja.

Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori, pisala sam u svom tadašnjem neznanju, a danas znam da se taj mistični dragulj, krije u nama samima, da se sreća, ljubav i san sjedinjuju u dohvatljivim daljinama naše svijesti. Zavolimo sebe i onda ljubav uistinu postaje naša dobra vila, anđeo čuvar, onaj tajnoviti netko kojeg smo tražili u očima tuđim.