Dienstag, 16. Februar 2010

Tragovi u suzama rijeke vremena




Ostao je u mojoj duši trag kristalnih stopla tvoje duše iako je vjetar obrisao trag naših stopla u pijesku uspomena, iako je plima osjećaja izbrisala tragove svih prošlih tuga, svih onih boli u kojima smo se utapljali tražeći izvor istine, izvor ljubavi, izvor čudesnih kapljica u kojima se zrcali zvijezda pod kojom smo rođeni. Vjetar je obrisao tragove, more je zamelo tragove, sunce je isušilo tragove naših stopala u pjesku, sve ih je prekrila plima novih osjećaja, ali kristali iznjedreni iz uzdrhtale mladenačke duše su ostali kao znamen naših koraka bujicom života, tragovi naših lutanja oceanom snova.
Tragovi stopala na površini rijeke vremena, trag koraka na površini svijesti, kapljice slivene u znak koračanja, dokaz postojanja vječnog pokreta, dokaz postojanja naše djetinje sreće, ljubavi skrivene ispod pijeska iz kojeg je izrasla pustinja današnjih ljudskih osjećaja. Jedino su naše stope ostale oslikane na pučini rijeke vremena i one nas prisjećaju da smo oduvijek koračali stazama osvijetljenim drevnim istinama, da smo se uvijek zrcalili u duši univerzuma, da smo zauvijek sjedinjeni sa kapljicama rijeke iz koje smo onda davno prije vremena iznjedreni.

Svjetlosna dimenzija postojanja.



Tijelo ljudsko tek nazire svoje postojanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vremena, u zagrljaju naše svjesne spoznaje. Milujuju ga strune svijesti, dodiruje ga ljepota tajanstvene melodije, čudesne simfonije izrasle iz vrela postojanja. Osluškujem pjesmu vilinskoga glasa, gledam san, grlim to čudesno tkivo i tonem u tu čudesnu svemirsku nutrinu. Misao me kao Pegaz provlači kroz vrijeme, kroz tajnovite snoviđenja staze, kao treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme, na toj čudesnoj livadi zrastaju cvjetovi koji mirisima svojim tijelo maze. U pejsažu snova, krajolik se javlja, energetko polje moga postojanja, harfa od trepravih struna pod naletom sjećanja sklada simfoniju od lijepih uspomena. Tijelo tada svira odu životu i ljubavi, pleše nevidljivi ples sa bojama misaone prašine, igra se sa osjećaja svojih sjenom i u tom beskraju duševne tišine ono osjeća lakoću tjelesnog praha iz kojeg je snagom nekom tajnom satkano. Duša tijelo sjenkom unutarnjeg glasa grli, sa spletom nježnih sjenki u neki novi san hrli. San ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline, čudesna igra unutarnje dubine, treperavi ples tkiva našeg niti, vrelo snova, izvor, gnjezdo puno nježne topline iz kojeg uzdrhtala duša sreću pokušava iznjedriti.