Freitag, 19. Februar 2010

Krug ljubavi



Malo djetinjstva koje se psuje,

previše prezira u svakoj riječi,

na dnu srca nekoliko zaborava:

kad li to bješe kraj svijeta?

Planeta oko vrata

bolesno sunce pred vratima,

stara pjesma koja šuti,

bol koja smatra sebe blagom.

Sve stvari veoma zadovoljne

i više od jednog bića, skoro sretnog.


Alain Bosquet


Netko pokuca na prozor

Jeli to opet velika sumnja?

Ona sklopi oči, osluškuje, tišinu.

Kucanje joj para uši,

a pred prozorom stoji Život,

život tako jednostavan i lijep

da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža,

u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug

i pustio je da luta noćima bez snova.

Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa

kada je vrijeme za snove

rekli su da dočekuješ zoru

u parkovima ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila

pod mostovima

Klošari su skrivali lica

i pružali ruke

Osjetih miris istrošene ljubavi

i dotaknuh jedne usnule oči

gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha

a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama neka nepoznata kosa

Osjetih hladnoću na dlanovima

i prazninu iza mene

Rekli su mi da slaviš Bacchusa

kada je vrijeme za snove

a na stolu ispred mene leže krhotine čaše iz koje smo ispijali ljubav

i ruke iz nedovršenog zagrljaja

s dlanovima još punim

nedavnih dodira.

Tada netko pokuca na okno njenog srca.

Ona otvori oči.

Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove zatvori je u krug ljubavi.

Sveti krug ljubavi.


Krug u krugu kugle postojanja, krug što čine ga ljudske ruke, krug što se širi svjetlosnim strujama unutarnjeg svemira, krug što se odupire mnogim životnim olujama. U tom krugu svjetlosnom, u toj niski sreće, iskra se za iskru ljubavlju hvata čineći najčudesnija srcemsrcu zauvjek otvorena vrata. Iskrice se množe nježnim dodirima, snagom volje, željom i plamom prihvaćanja. Svjedočanstva svetoga grala što vatrenim putevima tijela oduvijek su tekla, purpurna rijeka ljudskih osjećaja koja sve zle misli pretvara u razumjevanja, sve uzroke tajne pretvara u srca milovanja. U tom krugu svetom životna se škola krije, u njemu se trenutak trenutku radosno smije, sjedinjuje snagu svih ljudskih misija u zanosni ples izrastajućih emocija. U čarobnom krugu dlanovi se griju, primaju i daruju ljubavnu energiju, sjedinjuju se sa svemirskim strujama i prkose sretni nepotrebnim duševnim burama.

Dimenziona vrata? Ne, tek posuđena vrata vremena!



Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html

Iskra života.

Treptaji prošlosti dušu našu bude, uvode je u tajnoviti hram izgrađen od snova, od kristalnih suza vilinskoga sjaja i lahora mekog koji izvire iz uzdrhtalog srca i sonatu našega života sklada.
Sonata od snova strahove nam blaži uzdahom novog snoviđenja, pušta vrancima slobode da nas odnose u daleke, tek sanjane zelene oaze jer tamo u zagrljaju svjetla odsjaj sreće blista.
Probija se mnoga srca našeg tajna kroz plamen čežnje, želje i čuđenja, u njemu se iskri svo vjekovno znanje, Heraklitov znak koji laticama ruža poeziju piše, zemlji odu sklada i tamo gdje pustinja je bila sada snagom čarobnoga kista predivna livada blista, livada puna sanjane miline, puna ljubičastog sna, puna vatre drevne iz koje plemani jezici razbijaju tamu, svojim tonovima dozivaju tišinu da u zagrljaju usnulih osjećaja zatreperi osmijeh našeg postojanja.
Duboko u nama, u dubini sebe, tamo gdje susreću se svih očiju naših vjeđe, gdje se iskra života krije, tamo susrećemo tugu sve rijeđe i rijeđe, tamo u zagrljaju svijetla, u zagrljaju ljubavi i prijateljstva vječni plamen, neugasiva vatra našeg života vrije.

http://treptaj-oka.blogspot.com/2007/07/treptaj-oka.html