Sonntag, 14. März 2010

Preminuo je glumac Kiki Kapor, otišao je zauvijek čovjek koji nam je poklanjao osmijehe svog velikog srca

In memoriam
Ljubomir- Kiki Kapor je rođen 21. 09. 1932 na sunčanoj Korčuli i do 12. 03. 2010 širio sunčanu svjetlost Zagrebom



Bila je zima 1960- te godine, bilo je u buffetu kazališta Gavella, bila sam dijete, bila sam razigrana, voljela sam smijeh, a ti si me nasmijavao pričajući mi vic o Štefeku. To je bio početak jednog dugogodišnjeg prijateljstva, prijateljstva koje je nakon pedest godina prekinuto tvojim odlaskom zauvjek.
Dragi moj Kiki tvoja sunčana dobrota će zauvijek ostati pohranjena u mom srcu i mom sjećanju. Jedno mjesto za stolom na sljedećim slavljima će zauvjek ostati prazno i nedostajt će mi tvoje dosjetke, nedostajat će mi tvoj smijeh, nedostajat će mi tvoj topli pogled i tvoj humor kojim si budio u svima osjećaj ljepote, mirise mora i maslina sa tvoje ljubljene Korčule.


Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo slično Kush- ovoj svijeći, svjetlost trepravu i snenu, pokušavam zadržati u duši sjećanjem na dušu tvoju, svijetlost nepostojećih boja, neopisivih boja, svjetlost boja tvoga srca, tvoga glasa i osmijeha tvoga. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na mjestima onim koja još uvijek u sebi kriju smijeh tu čudesnu muziku koja je izranjala iz tvoga srca. Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće ptica čudnovatih krila i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u treperavom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama svemirske duše, a srcu tako blizu, krije se vječnost našeg postojanja, vječnost nepostojeće boje duša naših i smijati se odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

S osmjehom u suznom oku, šapućem ti dragi prijatelju "Miruj u smrti se sniva", a ti si znao tako divno stvarati snove u kojima smo svi nasmiješeni i sretni živjeli.

Dijana Jelčić- Starčević

Buđenje u Shakespeare- ovom snu.


Romeo i Julija, ta nesretna priča, ljubav osvetom i mržnjom ubijena, uspomene drevne na ljubavne noći i svitanja tužna u svima nama žive.
Snivam san o plesu sjena nebeskoga vala, osluškujem tonove Shakespearova žala, pjev slavuja, cvrkut ševe u duši se gnijezde, ljubav je duši simfoniju snova darovala. Zaprega snova dušom svijeta jezdi, tu kočiju snenu mjesec smiješkom prati, srce moje nosi tvoga srca zvijezdi
a sreća se ljepotom tvoga glasa zlati. Sniva duša svijeta u carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa dok ljubav simfoniju duše sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa, bježeć od osvete i mržnje, u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u kočiji snenoj, u kojoj samo ljubav vlada. Treperi simfonija zvijezdanim kotačem, slap iskrećih boja, žubor noćnog neba, tek nazire se tuga koja dušu vreba taj gordijski čvor režem tajnim mačem, osluškujem ljepotu koju srce treba, u čašu života kapljice snonova natačem. U pjanstvu ludom razigrane duše sjenka jedna titrajućom pučinom pleše, uranjam u dubinu te nebeske vode, Verona se zrcali u beskraju slobode, drevna tragedija, davne slike svitanjem se ruše, a tonovi Venerine simfonije bol u duši guše. Koračam stazama gdje ljubav vjekuje, osjećam svijet u kojem ljubav caruje, živim lakoću koju ljubav daruje, a u dubini duše srce sretno miruje osluškujući zvuke te čudesne simfonije.